Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/07 (K. H.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-504/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-504/07, rješavajući apelaciju Kaseme Hasanspahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kaseme Hasanspahić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-

952/05 od 21. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasema Hasanspahić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 5. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-952/05 od 21. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Brezi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-193/02 od 11. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-744/04 od 19. aprila 2005. godine, RMU «Breza» d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je isplatiti apelantici na ime naknade materijalne štete iznos od 14.704,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.628,00 KM. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelantica je odbijena.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica suvlasnik i posjednik porodične stambene kuće u Brezi, na kojoj je došlo do oštećenja, koja su nastala kao posljedica izvođenja rudarskih površinskih radova tuženog na površinskom kopu Koritnik. Utvrđujući visinu nastale štete sud je proveo dokaze vještačenjem po vještaku građevinske struke. Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka koji je našao da je ukupna sadašnja vrijednost predmetne zgrade 28,840,00 KM. Dalje je sud prihvatio stav vještaka da je odgovornost tuženog u konkretnom slučaju 60% od ukupne vrijednosti zgrade, dok je ostatak od 40% pripisan apelantici zbog neodržavanja objekta i ostalih faktora koji su uticali na propadanje objekta, a nisu u uzročnoj vezi sa izvedenim radovima tuženog. Sud je zaključio da apelantici treba isplatiti iznos od 28,840,00 KM umanjen za 40% koliki je doprinos apelantice nastanku štete. Sud nije prihvatio vještakovo mišljenje da je iz vrijednosti predmetnog stambenog objekta potrebno oduzeti i iznos od 14.131,60 KM, koliko otpada na amortizaciju zgrade do momenta štetnog događaja, zbog njene starosti. Sud je smatrao da to nije faktičko pitanje koje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju, nego je to pravno pitanje. Sud se pozvao na dotadašnju sudsku praksu prema kojoj se naknada za oštećenu stambenu zgradu u kojoj je vlasnik stanovao dosuđuje, ako sanacija nije moguća, u visini troškova izgradnje nove zgrade ili odgovarajućeg stana po cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude uz odbitak vrijednosti ostatka oštećenog objekta, nezavisno od amortizacije zgrade.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na član 177. stav 3.. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da se imalac stvari oslobađa odgovornosti djelimično ako je oštećenik djelimično pridonio nastanku štete, a članom 192. stav 1. ZOO propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu, zbog čega Kantonalni sud nije prihvatio kao osnovane žalbene navode obiju parničnih stranaka u odnosu na visinu dosuđene štete. Kantonalni sud je smatrao da je pravilno prvostepeni sud od vrijednosti objekta (28,840,00 KM) odbio doprinos apelantice da šteta bude veća zbog neodržavanja objekta od 40%, dosuđujući joj iznos od 14.704,00 KM na ime preostalih 60% vrijednosti objekta.

5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-952/05 od 21. novembra 2006. godine revizija tuženog je djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba tuženog djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena i tuženi obavezan da apelantici nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 8.825,00 KM (umjesto iznosa od 14.704,00 KM) sa zakonskim zateznim kamatama i troškove parničnog postupka u iznosu od 499,00 KM (umjesto iznosa od 1.628,00 KM).

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osnovan revizijski prigovor tuženog da je procjenu visine štete trebalo utvrditi uračunavanjem amortizacije na objektu (koja iznosi 14.131,60 KM), pa nakon odbitka amortizacije od ukupne vrijednosti zgrade, osnovica za dosuđenje štete bila je 14.708,40 KM, koja sa umanjenjem u smislu doprinosa apelantice neodržavanju objekta od 40%, proizlazi da konačna šteta koju apelantica osnovano potražuje iznosi 8.825,00 KM. Vrhovni sud je smatrao da prilikom procjene totalne štete sud utvrđuje štetu koja je prouzrokovana štetnim događajem, te da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta). Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi kod izračunavanja štete pogriješili što nisu uzeli u obzir vrijednost amortizacije zgrade, jer je nesporna činjenica da se radi o starom objektu (preko 50 godina), pa je nižestepeni sud bio dužan da u tom smislu kod određivanja obične štete uračuna i amortizaciju na objektu do momenta nastanka štetnog događaja. Kako to sudovi nisu uradili već su štetu odredili na osnovu procijenjene vrijednosti stambenog objekta bez amortizacije, pogrešno su primijenili materijalno pravo iz člana

155. ZOO.

7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno ocijenio utvrđene činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je odbijanjem amortizacije i doprinosa apelantice ukupnoj šteti, od ukupne vrijednosti zgrade od 28.840,00 KM apelantici dosudio manje od trećine vrijednosti uništenog objekta, čime je povrijedio apelanticino pravo i na imovinu i na dom, jer sa dosuđenim iznosom nije u stanju da sebe dovede u ranije materijalno stanje i stambene prilike. Smatra da se u njenom slučaju treba primijeniti član 190. ZOO prema kojem će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Također, smatra ispravnim stav sudske prakse na koji se pozvao Općinski sud.

8. U odgovru na apelaciju tuženi je istakao da su neosnovani navodi apelantice da je presudom Vrhovnog suda ostala bez imovine i doma. Apelantica traži naknadu u visini potrebnoj za izgradnju nove zgrade za stambeni objekat kojeg je koristila nakon smrti svoga oca, i koji je sagrađen nakon II svjetskog rata. Sudski vještak je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o oštećenjima na objektu koji se u rudarstvu definišu kao «laka». Vještak građevinske struke je utvrdio niz drugih faktora koji su uzrokovali oštećenje predmetnog stambenog objekta neovisno od radova tuženog. Smatra da se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir i amortizacija objekta, kao i doprinos apelantice ukupnoj šteti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelantice koji se odnose na pogrešnu ocjenu činjenica i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li je presudom Vrhovnog suda pravilno utvrđen iznos naknade materijalne štete za oštećenu apelanticinu kuću. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da je, primjenom odredbi čl. 185, 189. i 190. ZOO, dosuđeni iznos za naknadu štete stvarna šteta koju je apelantica na svom objektu pretrpjela, te da se isplatom dosuđenog iznosa kod apelantice uspostavlja stanje koje je bilo prije prouzrokovanja štete. Vrhovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i utvrdio iznos naknade štete tako što je prethodno ukupnu vrijednost predmetnog stambenog objekta umanjio za iznos amortizacije zgrade, a zatim dobijeni iznos umanjio za apelanticin doprinos nastanku štete zbog neodržavanja zgrade. Vrhovni sud je za svoj stav dao detaljno obrazloženje, ističući da je osnovan revizijski prigovor tuženog da je procjenu visine štete, određene kao umanjenje nečije imovine u smislu člana 155. ZOO, trebalo utvrditi uračunavanjem amortizacije na objektu. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Obzirom da je Vrhovni sud razmotrio navode iz revizije tuženog, da apelantica nije podnijela odgovor na reviziju tuženog, da je izvršivši uvid u cjelokupan spis predmeta, u izvedene dokaze, dao razloge za svoju odluku, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantičinom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi s navodima apelantice koji se tiču prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na konačno utvrđeni iznos i na način na koji je iznos materijalne štete utvrđen, smatrajući da svoju materijalnu situaciju sa dosuđenim iznosom ne može dovesti u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje tuženog, pozivajući se pri tome na član 190. ZOO. Ustavni sud ističe, da budući da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravima korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/07 (K. H.) | Sudska praksa | Aktio