Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-555/07 (B.B. i drugi)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-555/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-555/07, rješavajući apelaciju B.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.B. i drugih podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-1217/05 od 21. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-
303/05 od 18. augusta 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-177/01-I od 11. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.B. i drugi (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnijeli su 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1217/05 od 21. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-303/05 od 18. augusta 2005. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-177/01-I od 11. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-177/01-I od 11. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-303/05 od 18. augusta 2005. godine, odbijeni su apelanti u cijelosti sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da sud utvrdi da je valjan i zakonit ugovor o zamjeni stanova koji su 3. marta 1997. godine zaključili prvoapelant B.B. i Asaf Behlilović (u daljnjem tekstu: prvotuženi). Ovim ugovorom apelanti su dobili na korištenje trosoban stan u Mostaru u ulici Stjepana Radića broj 72 C/IX (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Na osnovu tog ugovora prvoapelant je postao nositelj stanarskog prava, a drugoapelantica sunositeljica stanarskog prava. Također, tužbom je traženo da se utvrdi da su prvotuženi Asaf i drugotužena Memnuna Behlilović dužni trpjeti i prestati uznemiravati apelante u njihovim stečenim pravima, pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 5.000,00 KM, te apelantima naknaditi troškove postupka. Navedenom presudom apelanti su obavezani tuženim nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke izvršile zamjenu stanova na osnovu zaključenog ugovora o zamjeni stanova od 3. marta 1997. godine i da su sa JP Urbing Mostar zaključile ugovore o korištenju stana na zamijenjenim stanovima. Ugovore o korištenju stanova parnične stranke su zaključile 22. maja 1997. godine na osnovu saglasnosti Općinskog vijeća vijeća Mostar. Općinski sud je dalje naveo da je, uvidom u saglasnost broj Ur. broj 01-236/97 od 5. maja 1997. godine, utvrdio da je vlasnik stana, JP «Elektroprivreda HZ HB», odbilo dati saglasnost za zamjenu stana, pa je tu saglasnost prvotuženi dobio od Općinskog vijeća općine Mostar, na osnovu člana 33. Zakona o stambenim odnosima. Općinski sud je dalje utvrdio da je JP «Elektroprivreda HZ HB» 11. septembra 1997. godine podnijela žalbu na izdatu saglasnost za zamjenu stanova, tražeći da se ista stavi van snage. Rješenjem Odjela prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno komunalnog gospodarstva Mostar Dj. Broj 07/II-
2356/97 od 15. septembra 1997. godine, odbačeni su zahtjevi prvotuženog tuženog i prvoapelanta za izdavanje rješenja o davanju saglasnosti za zamjenu stanova. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Odjel, nakon provedenog upravnog postupka, odlučio ispoštovati volju vlasnika stana zbog nesrazmjere u kvadraturi stanova koji se mijenjaju.
4. Prvotuženi je 9. augusta 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeva raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) od 1. februara 2000. godine prvotuženom je potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Isti je pred nadležnim organom uprave pokrenuo postupak izvršenja navedene odluke CRPC, u kojem postupku je dozvoljeno izvršenje odluke CRPC i to uvođenjem tuženog u posjed predmetnog stana.
5. Također, u obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je vlasnik predmetnog stana JP «Elektroprivreda HZ HB» u međuvremenu, 26. augusta 1998. godine, donio rješenje o dodjeli predmetnog stana trećoj osobi, Željku Piviću, koji je na osnovu navedenog rješenja zaključio ugovor o korištenju stana. Vlasnik stana JP «Elektroprivreda HZ HB» i Željko Pivić podnijeli su tužbu protiv prvoapelanta Općinskom sudu (predmet broj P-124/99) radi predaje u posjed predmetnog stana. Pred istim sudom u predmetu broj P-555/99 prvotuženi je podnio tužbu protiv JP «Elektroprivreda HZ HB», Željka Pivića i prvoapelanta radi predaje u posjed predmetnog stana.
6. U obrazloženju prvostepene presude dalje je navedeno da je prvotuženi u predmetnom parničnom postupku osporio valjanost ugovora o zamjeni, ustvrdivši da je ugovor o zamjeni zaključen suprotno zakonu i da se ne treba izvršiti. Sud se dalje u obrazloženju pozvao na član 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. Dalje, stavom 5. navednog člana propisano je da nosilac stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine, koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava u zamjenu za drugo stanarsko pravo koje prestaje po ovom članu, ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu s navedenim zakonom. Sud se dalje pozvao na član 2a. stav 5. Zakona o prestanku primjene kojim je propisano da je u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Činjenica da je prvotuženi kao nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat stanarskog prava i da je njegova stvarna volja da se vrati u njegov predratni dom, ukazuje da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu s citiranim zakonskim odredbama. Na osnovu izloženog, sud je smatrao tužbeni zahtjev apelanata neosnovanim imajući u vidu navedene zakonske odredbe kao i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene. Primjenom navedene zakonske odredbe prestala je važnost ugovora o korištenju predmetnog stana kojeg je prvoapelant zaključio 22. maja. 1997. godine. Pored toga iz dokumentacije spisa proizlazi da je tačkom 7. Odluke CRPC od 1. februara 2000. godine određeno da se njenim donošenjem stavljaju van snage svi akti sudskih i upravnih organa doneseni nakon 1. aprila 1992. godine, na osnovu kojih je prestalo stanarsko pravo prvotuženog. Kantonalni sud je također smatrao neosnovanim navode apelanata koji su tokom cijelog postupka tvrdili da je zamjena stanova bila dobrovoljna, posebno s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora (1997. godina), kao i da tuženi nisu imali status izbjeglica i raseljenih osoba, da predmetni stan nije bio proglašen napuštenim, te da se na njihov slučaj nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene. Kantonalni sud je naveo da se tuženi smatraju izbjeglim odnosno raseljenim osobama prema članu 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene. U odnosu na dobrovoljnost zaključenog ugovora Kantonalni sud je zaključio da na osnovu izjava saslušanih svjedoka, iskaza tuženih kao parničnih stranaka i kod notorne činjenice da se u februaru 1997. godine u zapadnom dijelu Mostara u «Liska parku» dogodio incident, te obzirom na činjenicu podnošenja zahtjeva za povrat u posjed spornog stana od strane prvotuženog, jasno proizlazi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način obiju ugovornih strana i u skladu s zakonskim odredbama.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1217/05 od 21. novembra 2006. godine, revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor o zamjeni stanova zaključen 3. marta 1997. godine između parničnih stranaka ništavan, te da zbog takvog utvrđenja, koje je prethodno pitanje za ovaj spor, tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Vrhovni sud je smatrao da je ugovor o zamjeni stanova mogao biti zaključen kao valjan pravni akt samo u skladu sa čl. 32. i 33. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. U konkretnom slučaju, budući da ugovarači nisu pribavili pismenu saglasnost ovlaštenog davaoca stanova na korištenje, njihov ugovor je po članu 103. stav 1. Zakonu o obligacionim odnosima ništavan. Vrhovni sud je dalje smatrao da je stoga bilo irelevantno i nepotrebno pozivati se na primjenu člana 2a. Zakona o prestanku primjene i sva druga pravna pitanja vezana za status tuženog (da li je izbjeglica ili prognana osoba), te da li je prvoapelant mogao tražiti po ovoj odredbi u smislu stava 5, utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni u vezi sa dobrovoljnošću njegovog potpisivanja Činjenica da su dopisom JP «Elektroprivreda HZ HB» koja je bila nosilac prava raspolaganja na stanu apelanti odbijeni sa zahtjevom da se da saglasnost za zamjenu, potvrđuje pravilnost odluke nižestepenih sudova kada su odbili tužbeni zahjtev apelanata odnosno pravilnost drugostepene presude kada je žalba apelanata odbijena.
9. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti se žale na diskriminirajuće postupanje suda prema njima, zbog načina na koji su odlučivali tokom postupka. Također, apelanti su istakli da su sudovi «pogrešno i tendenciozno utvrđivali činjenice», zbog čega apelanti nisu bili jednaki pred zakonom sa suprotnom stranom. Prema mišljenju apelanata nepobitna je činjenica da su tuženi dobrovoljno zaključili ugovor o zamjeni, da su i pored događaja u «Liska parku» tuženi odlučili da žive u zamijenjenom manjem stanu u zapadnom Mostaru. Međutim, i pored nepobitnih dokaza, sudovi su svoje presude utemeljili na sadašnjoj volji prvotuženog. Apelanti su dalje naveli da je prvostepeni sud pogrešno i tendenciozno zaključio, a drugostepeni sud potvrdio, da sama činjenica da je prvotuženi podnio zahtjev za povrat stana od kojeg nije do danas odustao ukazuje da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način. Apelanti smatraju da je time povrijeđeno načelo materijalne istine i njihovo pravo da budu jednako tretirani pred zakonom od strane suda.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, ističući da je prvotuženi kao predratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu podnio zahtjev za povrat stana, da je njegova stvarna volja da se vrati u njegov predratni dom, te da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu s važećim zakonskim odredbama. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primijenio čl. 32. i 33. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i obrazložio svoju odluku tako što je utvrdio da predmetni ugovor o zamjeni stanova nije bio zaključen kao valjan pravni akt, jer nije bilo pismene saglasnosti davaoca stana na korištenje, pa prema tome kao ništav pravni akt nije mogao proizvesti pravne posljedice, čije utvrđenje su apelanti tražili u svom tužbenom zahtjevu. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Obzirom da je Vrhovni sud kao sud treće instance u predmetnom parničnom postupku, razmotrio navode iz revizije apelanata u kojoj su se žalili na povrede prava na koja se žale i u apelaciji, te da u apelaciji apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud također zapaža da i navode o neravnopravnosti strana u postupku apelanti temelje isključivo na svom nezadovoljstvu primjenom materijalnih propisa, pa Ustavni sud smatra da ni u odnosu na te navode apelanti ne nude argumente koji bi opravdali ovu njihovu tvrdnju.
14. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi s navodima apelanata koji se tiču prava na imovinu iz čl. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi u suštini zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga , Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovinavodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelanti se pozivaju i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelanti ove navode nisu obrazložili, niti su u tom pravcu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović