Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-696/07 (O. N.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-696/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-696/07, rješavajući apelaciju Olivere Nikolovski, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivere Nikolovski podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-216/04 od 18. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-
744/02 od 21. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olivera Nikolovski (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 24. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-216/04 od 18. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-744/02 od 21. aprila 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-744/02 od 21. aprila 2004. godine, apelantica je obavezana da Republici Srpskoj-Ministarstvu odbrane VRS Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), po osnovu neplaćene zakupnine isplati dug u iznosu od 3.337,86 KM, te na ime zakonskih zateznih kamata za period od 12. septembra 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 31. avgusta 2003. godine kao dana izrade nalaza sudskog vještaka, iznos od 718,04 KM, što ukupno iznosi 4.056,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama do 31. avgusta 2003. godine pa do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen. Tačkom dva izreke navedene presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je njen ugovor sa tužiteljem pravno ništav, a da se utvrdi da je pravno valjan ugovor zaključen između apelantice i Kućnog savjeta zgrade u ulici Vase Pelagića 34a, Banjaluka, te da joj tužitelj naknadi troškove postupka.
3. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj, 12. septembra 2002. godine, podnio tužbu protiv STR «Loy-Loy» Banjaluka, čiji je vlasnik apelantica. U tužbi tužitelj je naveo da je 6. jula 1998. godine sa apelanticom zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora, koji se nalazi u ulici Vase Pelagića 34a, Banjaluka (u daljnjem tekstu: sporni prostor). Cijena zakupnine je utvrđena ugovorom na iznos od 66,40 KM. Tužitelj i apelantica su zaključili aneks ugovora o zakupu kojim je cijena zakupnine promjenjena na 99,60 KM počev od 1. jula 2000. godine. Tužitelj navodi da apelantica nije ispunila svoju obavezu plaćanja zakupnine utvrđene ugovorom i aneksom ugovora, u periodu od 31. maja 1998. godine pa do 8. avgusta 2002. godine. Tužbom od 12. septembra 2002. godine tužitelj je tražio raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora, predaju poslovnog prostora, te plaćanje duga po osnovu zakupnine u iznosu od 3.337,86 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naknadu troškova parničnog postupka. U odgovoru na tužbu apelantica je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Naime, apelantica je naglasila da je sporni prostor u stvari smetljarnik, te da je zgrada u kojoj se nalazi privatizovana, pa je samim tim prostor-smetljarnik vlasništvo stanara zgrade, a ne tužitelja, te da je iz tog razloga Kućni savjet legitimisan za vođenje postupka. Takođe, apelantica je navela da od marta 2002. godine nije koristila navedeni prostor. Nadalje, apelantica je istakla da je vršila adaptaciju poslovnog prostora, pa se po tom osnovu zakupnina treba umanjiti, odnosno da je ulaganjem u objekat zakupnina plaćena.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je dalje naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu osnovan, a da je protivtužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Osnovni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da su 6. jula 1998. godine zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora, te aneks ugovora. Takođe, među strankama je nesporna cijena zakupa ugovorena ugovorom i aneksom ugovora. Osnovni sud je smatrao da je ovaj ugovor o zakupu zaključen u skladu sa zakonskim propisima, posebno Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH», br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/92).
5. Osnovni sud je dalje obrazložio da, što se tiče valjanosti ugovora između Kućnog savjeta i apelantice, ovaj ugovor mu nije prezentovan i da mu nije poznato da li je takav ugovor zaključen, te da li je bio predmet realizacije. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je ugovor o zakupu poslovnih zgrada i prostorija obligaciono-pravne prirode i obavezuje ugovorne strane bez obzira na eventualnu promjenu prava vlasništva u toku važenja i realizacije ugovora. Na navode apelantice da je vršila adaptaciju poslovnog prostora, te da se po tom osnovu zakupnina ima umanjiti, odnosno da je ulaganjem u objekat zakupnina plaćena, Osnovni sud je utvrdio da je ugovorom o zakupu predviđeno da se adaptacija prostora može vršiti samo uz pismenu saglasnost zakupodavca, a kako ista nije prezentovana sudu, ne proizlazi nikakva obaveza zakupodavca da smanji iznos zakupnine. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu.
6. Okružni sud je, presudom broj Pž-216/04 18. januara 2007. godine, djelimično uvažio žalbu apelantice i preinačio presudu Osnovnog suda, broj Ps-744/02 od 21. aprila 2004. godine u dosuđujućem dijelu odluke o kamatama i obavezao apelanticu da plati tužitelju na iznos glavnog duga od 3.337,86 KM (umjesto iznosa od 4.056,10 KM) zakonsku zateznu kamatu počev od 31. avgusta 2003. godine pa do isplate, dok se u preostalom dijelu žalba apelantice odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je preinačio prvostepenu presudu u dijelu dosuđenih kamata na ukupan iznos glavnog duga u koji su svrstane i obračunate kamate u iznosu od 718,04 KM, jer prema odredbama člana 279. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», broj 17/93 i 3/96) na dospjelu, a neisplaćenu zateznu kamatu ne teče zatezna kamata, pa je prvostepena presuda preinačena u tom dijelu, u smislu odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03, 85/03 i 74/05).
8. Apelantica smatra da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da je uzela u zakup smetljarnik u zgradi u kojoj stanuje, adaptirala ga svojim sredstvima i u njemu otvorila svoju trgovačku radnju. Također je navela da joj je Kućni savjet zgrade odobrio korištenje pomenute prostorije radi obavljanja privredne djelatnosti, uz određenu naknadu koju je plaćala Kućnom savjetu. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da je sporni poslovni prostor vlasništvo tužitelja i da je pravno valjan ugovor o zakupu s tužiteljem, odnosno pogrešno su odbili njen prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Također, apelantica je navela da su sudovi pogrešno utvrdili period za koji su je obavezali da plati zakupninu, jer je ona ubrzo nakon početka rada, odjavila svoju radnju kod nadležnog organa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primijenivši odredbe čl. 10. i 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, utvrdili da je predmetni ugovor pravno valjan. Pri tome su redovni sudovi dali zadovoljavajuća obrazloženja za svoje zaključke da predmetni ugovor o zakupu valjan, odnosno da je zaključen u pismenoj formi, te da postoji saglasnost zakupodavca i zakupca u pogledu objekta zakupa, visine zakupnine i roka trajanja zakupnog odnosa. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi, polazeći od člana 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, obrazložili svoje odluke time da je zakonska obaveza zakupodavca da preda ugovoreni objekat u stanju za upotrebu zakupoprimcu izvršena. Ustavni sud dalje ističe da su sudovi, obrazložili da je ugovor o zakupu obligaciono-pravne prirode i da obavezuje ugovorne strane bez obzira na eventualnu promjenu prava vlasništva u toku važenja i realizacije ugovora o zakupu, kao i da su uvidom u zemljišno knjižne izvatke i posjedovne listove utvrdili da je tužitelj i dalje formalno-pravno vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora. Ustavani sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljno i jasno obrazloženje za svoje odluke. S tim u vezi, Ustavni sud navode apelantice o pravnoj nevaljanosti ugovora o zakupu poslovnog prostora, smatra neosnovanim, budući da su sudovi primijenili relevantne propise, a svoje zaključke u vezi sa pravnom nevaljanosti ugovora obrazložili na način koji zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje i koji ne može opravdati navode apelantice o tome da je materijalno pravo u odnosu na ovo pitanje proizvoljno primijenjeno.
13. U vezi sa apelanticinim navodima da sudovi nisu utvrdili pravnu valjanost ugovora o zakupu konkretnog poslovnog prostora između apelantice i Kućnog savjeta, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji posebno ne obrazlaže ove svoje tvrdnje, već da ih je iznijela kako u postupku pred prvostepenim sudom, tako i u žalbenom postupku. Međutim, redovni sudovi su obrazložili da je ovaj zahtjev apelantice neosnovan utvrdivši da ona nije sudu prezentovala takav ugovor, niti je on bio predmet konkretnog spora. U odnosu na prigovor apelantice da je vršila adaptaciju poslovnog prostora, te da je na taj način isplatila traženu zakupninu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za zaključak da je prigovor neosnovan, dali jasno i detaljno obrazloženje, jer su utvrdili da apelantica nije postupila prema odredbama zaključenog ugovora o zakupu. Ustavni sud ističe da je apelantica navode iz apelacije o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava već isticala u žalbenom postupku, o kojima je Okružni sud dao obrazloženje u svojoj odluci, a koje je po mišljenju Ustavnog suda, zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti apelantica nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a. nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica je, nadalje, navela da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelantice o povredi prava na imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na iste razloge zbog kojih apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije tih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof.dr. Miodrag Simović