Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-715/07 (S. Č.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-715/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-715/07, rješavajući apelaciju Slavice Čalija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavice Čalija podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 097-0-Gž-

06-000 270 od 27. decembra 2006. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavice Čalija podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 097-0-Gž-

06-000 270 od 27. decembra 2006. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.k) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavica Čalija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirjana Mrđen, advokatica iz Brčkog, podnijela je 28. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000 270 od 27. decembra 2006. godine

2. Apelantica je 27. januara 2006. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi razvoda braka sa tuženim Miroslavom Čalijom (u daljnjem tekstu: tuženi) i radi obavezivanja tuženog da doprinosi 40% za izdržavanje apelantice od svoje penzije.Osnovni sud je, presudom broj 096-0-P-06-000 057 od 23. maja 2006. godine odlučio da se razvodi brak između apelantice i tuženog, a tuženi je obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje apelantice plaća 30% od svoje penzije na način pobliže određen u navedenoj presudi. Istom presudom apelantica je sa viškom tužbenog zahtjeva odbijena i oslobođena plaćanja troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su odnosi u bračnoj zajednici apelantice i tuženog bili skladni do 1995. godine, kada je došlo do trajnog poremećaja bračnih odnosa i kada je bračna zajednica između njih faktički prestala. Sud je odlučio da brak između apelantice i tuženog razvede u smislu člana 55. Porodičnog zakona. U vezi tužbenog zahtjeva apelantice za izdržavanjem, Sud je utvrdio da apelantica nema nikakvih prihoda, da poslije prekida bračne zajednice 1995. godine živi kod brata u njegovoj porodici i da se izdržava od bratove pomoći. Sud je u obrazloženju dalje naveo da apelanticin brat ostvaruje povremene zarade, da i sama apelantica povremeno radi za nadnicu kada joj se ukaže prilika, da je apelantica bez kvalifikacija, te da je s obzirom na godine života (1955. godište) i opšte stanje u privredi bez mogućnosti da se zaposli.

4. Osnovni sud je smatrao neosnovanim navode tuženog da je apelantica samostalno obezbjeđivala sredstva za vlastito izdržavanje, navodeći da prema članu 243. Porodičnog zakona samostalno obezbjeđivanje sdredstava za vlastito izdržavanje znači sticanje sredstava bez ičije pomoći. Sud je dalje smatrao da apelantica nije bila u mogućnosti da samostalno u potpunosti obezbjeđuje sredstva za svoje izdržavanje, jer živi kod svog brata i od njegove i pomoći njegove porodice. Sud je dalje utvrdio da tuženi ima penzijska primanja u iznosu od 256,50 KM, da se u međuvremenu saživio sa drugom ženom s kojom ima malodobno dijete i zakjlučio da je tužbeni zahtjev apelantice za izdržavanje djelimično osnovan, pa je obavezao tuženog da doprinosi 30% od mjesečne penzije za izdržavanje apelantice.

5. Apelacioni sud je svojom presduom broj 097-0-Gž-06-000 270 od 27. decembra 2006. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u stavu II izreke, tako što je odbio apelanticu sa zahtjevom za izdržavanje. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju, iako je brak dugo trajao, preko 30 godina, bračna zajednica između apelantice i tuženog je faktički prekinuta 1995. godine, a tužba za razvod braka, kojom je traženo i supružansko izdržavanje je podnesena po proteku oko 11 godina od prekida bračne zajednice. U tom periodu apelantica, kao bračni drug koji traži izdržavanje, nije bila ekonomski upućena na tuženog kao svog bračnog druga. Apelacioni sud je zbog toga zaključio da je apelantica kroz duži period odvojenog života potpuno samostalno obezbjeđivala sredstva za svoje izdržavnje. Sud je dalje utvrdio da je u konkretnom slučaju svaki od bračnih drugova živio i izdržavao se sasvim neovisno od drugog bračnog druga i bračne zajednice, jer za to vrijeme ne samo da zajednice nije bilo, nego među njima nije bilo nikakvog kontakta. Sud je smatrao da samo formalno postojanje braka ne daje pravo na izdržavanje za slučaj razvoda braka, obzirom da to pravo proizlazi iz svrhe braka, a to je bračna zajednica, ostvarivanje dužnosti uzajamnog pomaganja, zajedničkog življenja koje se satoji u radu, ulaganjima, uzajamnim postupcima u trošenju. Kada jedna strana razvodom dođe u prilike u kojima nije materijalno osigurana, tada ima opravdanja teret koji pada na drugog razvedenog bračnog druga, a ne zbog formalnog postojanja braka. Sud je naveo da se, prema odredbi člana 239. Porodičnog zakona, bračnom drugu koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine koji je nesposoban za rad ili je nezaposlen, dosuđuje kod razvoda braka novčani iznos za izdržavanje na teret drugog bračnog druga, srazmjerno njegovim mogućnostima. Međutim, smisao te odredbe je, kako je smatrao Apelacioni sud, u tome da razvodom braka jedan bračni drug dolazi u nepovoljne materijalne prilike, u situaciju u kojoj je ugroženo njegovo izdržavanje i to baš zbog prestanka braka, jer se tom činjenicom mijenja njegovo dotadašnje stanje u stanje koje je za njega nepovoljno.

6. Apelacioni sud je zakjlučio da kod činjenice da apelantica i tuženi faktički ne žive u bračnoj zajednici oko 11 godina, da kroz to vrijeme apelantica nije tražila izdržavanje, niti su stranke kao bračni drugovi bili upućeni na uzajamnu pomoć kroz tako dugo vrijme tako da su prestali da vrše uzajamna prava i obaveze, znači da apelantica nije ekonomski ovisila od tuženog, pa je iz same činjenice formalnog postojanja braka pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantica ima pravo na izdržavanje. Zbog toga je Apealcioni sud smatrao da nema zakonske pretpostavke o upućenosti stranaka na uzajamnu potporu, a stim u vezi nema niti zakonskog osnova za izdržavanje. Sud se pri tome pozvao na odredbu člana 243. Porodičnog zakona, prema kojoj sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni drugovi kroz duži period odvojenog života potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za vlastito izdržavanje.

7. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je u braku sa tuženim živjela više od 30 godina i svojim radom održavala njihovo zajedničko seosko domaćinstvo. Od 1995. godine ne žive zajedno, jer je tuženi otišao u Srbiju zbog posla, a apelantica je bila u uvjerenju da će se vratiti i da će nastaviti zajednički život, te zbog toga nije ranije podnijela tužbu za razvod braka i za izdržavanje. Istakla je da činjenica da je živjela kod svog brata i povremeno zarađivala ne znači njenu ekonomsku samostalnost, te je u tom smislu Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenice i pogrešno primijenio član 243. Porodičnog zakona. Apelantica navodi da je Apelacioni sud zaključio da prvostepeni sud nije utvrdio činjenicu da apelantica ne može naći zaposlenje, kao bitnu zakonsku pretpostavku za određivanje izdržavanja, međutim zbog toga nije ukinuo prvostepenu presudu kako bi se ta činjenica utvrdila, nego pogrešno donosi konačno rješenje kojim zahtjev apelantice odbija. Takvom odlukom, po mišljenju apelantice, Apelacioni sud je povrijedio apelanticino pravo na imovinu, za koju ona, kako je dalje istakla, ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti.

8. U odgovoru Apelacionog suda na apelaciju je navedeno da utvrđenje prvostepenog suda da bračna zajednica između apelanta i njenog bivšeg supruga faktički ne postoji od 1995. godine, a da apelantica u žalbenom postupku kod tog suda nije dovela u sumnju to pitanje. Naime, apelantica je i u odgovoru na žalbu iznosila samo činjenice koje su je navodno sprečavale da ranije podnese tužbu za razvod braka i traži supružansko izdržavanje, kao i činjenice koje «imenuje kao svoj životopis» i koje mogu biti relevantne u postupku utvrđivanja doprinosa i visine udjela u bračnoj tečevini.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Pravo na pravično suđenje

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelantice koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

Pravo na imovinu

14. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti. Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine.

15. U konkretnom slučaju, apelantica je u predmetnom parničnom postupku tražila da sud utvrdi da nakon razvoda braka ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, jer u smislu odredbi člana

239. Porodičnog zakona nema dovoljno sredstava za život, a nesposobna je za rad i ne može se zaposliti. Apelacioni sud je u osporenoj presudi naveo da je tokom postupka utvrđeno da su apelantica i tuženi u vremenskom periodu dužem od 10 godina, odvojeno živjeli bez ikakvih kontakata i da su potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za život, pa je njen zahtjev za izdržavanje odbijen. Dakle, ne radi se o postojećoj imovini apelantice, pa je potrebno ispitati da li je ona mogla imati bar legitimno očekivanje da će njenom zahtjevu biti udovoljeno. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da se Apelacioni sud pozvao na odredbu člana 243. Porodičnog zakona, kojoj sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni drugovi kroz duži period odvojenog života potpuno samostalno obezbjeđivali sredstva za vlastito izdržavanje. S obzirom na ovakvu eksplicitnu zakonsku odredbu i činjenicu da apelantica nije ni osporavala da u dugom vremenskom periodu nije faktički nije živjela u bračnoj zajednici sa tuženim, Ustavni sud smatra da nije mogla imati ni «legitimno očekivanje» koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-715/07 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio