Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/07 (S. R.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-459/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-459/07, rješavajući apelaciju Stojana Rakasa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Rakasa podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
06-001551 od 13. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-705/97 od 8. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojan Rakas (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, podnio je 25. januara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001551 od 13. novembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
705/97 od 8. septembra 2006. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv «Bobar osiguranja» AD (u daljnjem tekstu: I tuženi), Ranka Čavića (u daljnjem tekstu: II tuženi) i Dušana Gagića (u daljnjem tekstu: III tuženi), radi naknade štete. Šteta mu je, kako je naveo u tužbi, nastala u zanatskoj radnji u kojoj je obavljao svoju djelatnost a uzrok štete je saobraćajna nezgoda prouzrokovana radnjama II tuženog i III tuženog. Apelant je tokom trajanja postupka u odnosu na III tuženog povukao tužbu pa je svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio na način da sud obaveže I tuženog i II tuženog da mu na ime štete isplate iznos od 4.120,00 KM sa zateznom kamatom počev od 23. aprila 1997. godine.
3. Odlučujući o zahtjevu apelanta, Osnovni sud je donio presudu broj P-705/97 od 8. septembra 2006. godine, kojom je zahtjev apelanta odbio. U obrazloženju presude, sud je istakao da među strankama nije sporno da je vozilo II tuženog u vrijeme kada se desila saobraćajna nezgoda bilo osigurano od autoodgovornosti kod I tuženog, a da vozilo III tuženog, u odnosu na kojeg je tužba povučena, nije uopće bilo osigurano. U odredbi člana 178. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima «Službeni glasnik RS» br. 17/93; daljnjem tekstu: ZOO), kako je dalje navedeno, propisana su pravila o odgovornosti za štetu koju pretrpe treće lica u sudaru dva ili više motornih vozila u pokretu. Prema stavu 4. navedenog člana, kako je navedeno u presudi, imaoci motornih vozila prema trećim licima odgovaraju za štetu po objektivnom kriterijumu kauzalne odgovornosti bez obzira na krivicu, kao imaoci motornih vozila-opasnih stvari, a ne po pravilima o subjektivnoj odgovornosti po osnovu krivice. To znači, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, da treća osoba svoj odštetni zahtjev može upraviti na bilo kojeg imaoca motornog vozila ili na sve istovremeno, a pravilo o solidarnoj odgovornosti je propisano zbog boljeg položaja oštećenog – trećeg lica. U konkretnom slučaju, odgovornost II tuženog se zasniva na principu objektivne odgovornosti i uzročnosti, te tvrdnja II tuženog da nije kriv za saobraćajnu nezgodu za sud nije od značaja. Međutim, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, apelant u pogledu visine pričinjene štete sudu nije ponudio niti jedan dokaz, a kako je primjenom pravila o teretu dokazivanja ta obaveza na apelantu, sud je na osnovu odredbi iz čl. 7., 123. i 136. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Okružni sud je odlučujući o žalbi donio presudu broj 011-0-Gž-06-001551 od 13. novembra 2006. godine, kojom je žalba odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena. Obrazlažući pravilnost i zakonitost pobijane presude, Okružni sud je istakao da navodi žalbe u pogledu predlaganja dokaza na okolnost visine štete nisu osnovani, jer je Okružni sud uvidom u zapisnik sa ročišta od 26. juna 2002. godine utvrdio da je apelant na tom ročištu predložio pribavljanje određene pismene dokumentacije, a ne provođenje dokaza po vještaku građevinske struke. S obzirom da je postupak započeo po odredbama ZPP-a koji je u to vrijeme bio na snazi («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94) i da je nastavljen po odredbama ZPP-a koji je stupio na snagu 2003. godine, to je apelant prema odredbi člana 77. važećeg ZPP-a imao obavezu da na pripremnom ročištu izričito predloži provođenje ovog dokaza, čak i u slučaju da je u ranijem toku postupka ovaj dokaz već proveden.
5. Apelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju 28. decembra 2006. godine. Vrhovni sud Republike Srpske je odlučujući o reviziji, donio rješenje broj 118-0-Rev-07-000 457 od 28. augusta 2007. godine kojim je reviziju odbacio, jer vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos 10.000,00 KM.
6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je do navedenih kršenja došlo zbog pogrešne procesno-pravnih odredbi, prije svega iz razloga što je na ročištu u junu 2002. godine na okolnost visine štete predložio vještačenje po vještaku građevinske struke, a kako sud tim povodom nije dao nikakav odgovor smatra da se to može staviti na teret sudu a ne njemu. Takođe ističe da sud nije mogao primijeniti odredbe novog ZPP-a na njegovu štetu obzirom da je postupak započeo prema odredbama starog ZPP-a.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U odnosu na apelantove navode Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)
10. U odnosu na apelantov osnovni navod da je u toku postupka predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost visine štete, a da redovni sudovi nisu dali nikakav odgovor na njegov zahtjev, Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor bio predmet razmatranja pred Okružnim sudom koji je dao svoje obrazloženje ukazivanjem na relevantne zakonske odredbe. Također, u presudi Okružnog suda dato je obrazloženje i u vezi sa primjenom ranijeg i novog Zakona o parničnom postupku, što je također za apelanta bilo sporno. Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda i postupanju redovnih sudova ne utvrđuje nikakvu proizvoljnost, odnosno ništa što ukazuje da su procesne zakonske odredbe primijenjene na štetu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta u odnosu na član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsaku konvenciju, cijeneći da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović