Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-592/07 (G. Š.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-592/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-592/07, rješavajući apelaciju Gorana Šobota, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Šobota podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-

06-000 137 od 23. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Šobot (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Mileta Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 10. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000 137 od 23. novembra 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zaustavio njegovu deložaciju iz stana do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-592/07 od 5. juna 2007. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Rješavajući zahtjev Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, filijale Banja Luka, poslovnice Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj) za iseljenje apelanta iz stana u Gradišci, Ul. Dakina br. 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i zahtjevu apelanta za priznanje stanarskog prava na predmetnom stanu, Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), donio je rješenje broj 07-372-3/13/2001 od 4. decembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi za prenos stanarskog prava sa dotadašnjeg nosioca stanarskog prava Darinke Kociper (daljnjem tekstu: NSP) na apelanta i da isti nema pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana. Apelantu je naloženo da u roku od osam dana stan oslobodi od ljudi i stvari i da ga preda tužtelju u u posjed.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja prvostepenog organa od 4. decembra 2002. godine, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), je rješenjem broj 01-372-25/03 od 18. aprila 2003. godine, poništilo prvostepeno rješenje i spis vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je postupak pokrenut po dva zahtjeva, zahtjevu tužitelja radi iseljenja apelanta i zahtjevu apelanta za priznanje stanarskog prava na predmetnom stanu. U pogledu zahtjeva apelanta, prvostepeni organ je, kako je dalje navedeno, samo konstatovao da se apelant prije podnošenja ovog zahtjeva nije obraćao vlasniku stanatužitelju, te da iz tog razloga njegov zahtjev nije osnovan. S obzirom da je prvostepeni organ proveo obiman dokazni postupak iz kojeg, prema ocjeni drugostepenog organa s obzirom na kontradiktornost dokaza, nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeno rješenje je poništeno i naloženo da se u ponovnom postupku pouzdano utvrde činjenice u pogledu stanovanja apelanta u predmetnom stanu.

5. Prvostepeni organ je donio rješenje broj 07-372-3/13/01 od 14. marta 2005. godine, kojim je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za prenos stanarskog prava sa NSP na apelanta i da isti nema pravo nastaviti sa korišćenjem predmetnog stana, te mu je naloženo da u roku od osam dana stan oslobodi od lica i stvari i da ga preda tužitelju (vlasniku) u posjed. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je istakao da je, postupajući prema uputama drugostepenog organa saslušao veliki broj svjedoka kako bi na pouzdan način razjasnio činjenicu da li je i od kojeg perioda apelant stanovao u domaćinstvu sa NSP ili je samo povremeno navraćao. U pogledu te činjenice, kako je dalje navedeno, svi saslušani svjedoci su bili vrlo neodređeni zbog čega je prvostepeni organ, imajući u vidu da su svjedoci navodili datume koji su vezani za važne apelantove događaje (završetak srednje škole, dolazak iz vojske, zaključenje braka), zaključio da apelant sa NSP nije ostvario zajednicu življenja u neprekidnom trajanju od deset godina. Prvostepeni organ je, u pogledu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju apelanta i NSP, naveo da je nejasno na osnovu čega je utvrđen identitet NSP, jer je u vrijeme zaključenja ugovora NSP posjedovala ličnu kartu broj 221/80, a ne broj 841/63, kako je u ugovoru navedeno. Kod takvog stanja stvari, prvostepeni organ je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi za prenos stanarskog prava sa apelanta na NSP, zbog čega je apelant obavezan da tužitelju preda predmetni stan pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. Protiv rješenja od 14. marta 2005. godine apelant je izjavio žalbu drugostepenom organu, koji je povodom žalbe donio rješenje broj 01-372-25/03 od 9. decembra 2005. godine, kojim je poništio rješenje prvostepenog organa od 14. marta 2005. godine i spis vratio na ponovni postupak. Obrazlažući rješenje, drugostepeni organ je naveo da i pored uputa koje je dao predhodnim rješenjem, prvostepeni organ nije odlučio o oba zahtjeva (tužitelja i apelanta) niti je činjenično stanje potpuno utvrdio.

7. Tužitelj je protiv rješenja drugostepenog organa od 9. decembra 2005. godine, tužbom kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor. Okružni sud je odlučujući o tužbi izjavljenoj protiv akta broj 01-372-25/03 od 9. decembra 2005. godine, u predmetu prenosa stanarskog prava i iseljenja, donio presudu broj 011-0-U-06-000 137 od 23. novembra 2006. godine, kojom je tužbu uvažio, osporeni akt poništio i upravnu stvar riješio na način što je žalbu apelanta u svojstvu zainteresovanog lica izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 14. marta 2005. godine, odbio kao neosnovanu. U drugom stavu dispozitiva presude, Okružni sud je konstatovao da navedena presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt. Okružni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je tužilac tužbom osporio zakonitost osporenog akta drugostepenog organa zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao da rješenje čije se poništenje traži nije konačno u upravnom postupku, zbog čega je predložio da se tužba odbaci.

8. Okružni sud je nakon razmatranja tužbe, osporenog akta i odgovora apelanta, istakao da iz podataka spisa proizilazi da je tužilac kao vlasnik stana pokrenuo postupak za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, smatrajući da se isti bespravno uselio u stan a apelant je istovremeno podnio zahtjev za zaključenje ugovora o korišćenju stana nakon smrti NSP. Prvostepeni organ je, kako je dalje naveo Okružni sud, proveo obiman upravni postupak u kojem je saslušao brojne svjedoke, izvršio uvid u dokumentaciju pobrojanu u tom rješenju i ocjenom svih izvedenih dokaza izveo zaključak da apelant nije ostvario ekonomsku zajednicu življenja sa NSP u neprekidnom trajanju od deset godina, pa nije stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2 Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93 i 12/99; u daljnjem tekstu: ZSO). Navedenu činjenicu prvostepeni organ je utvrdio, kako je navedeno, na osnovu analize brojnih dokaza koje je proveo u postupku, nakon čega je izveo pravilan zaključak da apelant ne ispunjava propisane uslove za sticanje svojstva člana domaćinstva pa slijedom toga nema ni pravo da nastavi sa trajnim i nesmetanim korišćenjem stana nakon smrti NSP. Pored toga, u prvostepenom postupku je utvrđeno da je apelant sa NSP zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 11. septembra 1998. godine, a kako je ona umrla 26. novembra 2000. godine, to ni po ovom osnovu nije ispunio uslove za prenos stanarskog prava, jer je bilo neophodno da ekonomska zajednica egzistira pet godina ili više. Okružni sud je na kraju konstatovao da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice bitne za donošenje odluke a drugostepeni organ je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak ističući da prvostepeni organ nije riješio o oba postavljena zahtjeva vezana za predmetni stan. S obzirom da je prvostepenim rješenjem, kako je dalje istakao Okružni sud, utvrđeno da apelant nije ispunio uslove za prenos stanarskog prava pa mu je naloženo da predmetni stan oslobodi od lica i stvari i preda ga u posjed tužitelju kao vlasniku stana, proizilazi zaključak da navod drugostepenog organa u pogledu neriješavanja oba zahtjeva nije tačan. Okružni sud je, imajući u vidu da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i na pouzdan način utvrdio odlučne činjenice, te imajući u vidu da priroda stvari to dozvoljava, riješio navedenu upravnu stvar u sporu pune jurisdikcije.

9. Apelant smatra da je presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U pogledu prava na pravično suđenje, apelant je istakao da je u postupku pred prvostepenim organom uprave i Okružnim sudom nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Smatra da rješenje drugostepenog organa uprave nije bilo konačno u upravnom postupku, zbog čega je Okružni sud tužbu trebao odbaciti kao preuranjenu. Povredu prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek apelant nije obrazlagao.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje apelant je istakao nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Takođe, naglasio je da je Okružni sud odlučujući o tužbi tužioca trebao odbaciti tužbu kao preuranjenu, jer nije postojao konačni upravni akt koji je mogao biti predmet razmatranja pred Okružnim sudom.

13. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ, rješavajući o zahtjevu tužitelja za iseljenje apelanta i zahtjevu apelanta da mu se prizna stanarsko pravo na predmetnom stanu, donio odluku kojom je u odnosu na apelantov zahtjev utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za prenos stanarskog prava sa dotadašnjeg NSP na njega, a zahtjevu tužitelja je udovoljeno na način što je apelant obavezan da tužitelju predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni organ proveo obiman dokazi postupak, izvršio ocjenu dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima i primjenom relevantnih odredaba ZSO utvrdio da apelant nije ispunio zakonske uslove za prenos stanarskog prava, niti po osnovu ekonomske zajednice života sa NSP u trajanju od deset godina, niti po osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju.

15. Okružni sud je, nakon što je drugostepeni organ prvostepeno rješenje ukinuo i vratio na ponovni postupak, cijeneći da je drugostepeni organ iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak, sam riješio konkretnu upravnu stvar na način što je žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa odbio kao neosnovanu, tužbu uvažio, osporeno rješenje drugostepenog organa poništio i konstatovao da presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o tužbi tužitelja protiv rješenja drugostepenog organa u upravnom sporu, u kom postupku je apelant imao status zainteresovanog lica, donio meritornu presudu u smislu odredbe iz člana 13. Zakona o opštem upravnom postupku («Službene novine RS» broj 13/02; u daljnjem tekstu: ZOUP) imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno po žalbi apelanta u drugostepenom postupku konačno i da se protiv takvog rješenja može voditi upravni spor, u smislu člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS). Iz navedenog proizilazi da je neosnovan prigovor apelanta koji se odnosi na obavezu suda da tužbu u upravnom sporu kao preurenjenu odbaci.

16. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci suda proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su u obrazloženju osporene presude navedeni jasni razlozi zbog kojih apelant u smislu člana 6. stav 2 ZSO nije ispunio uslove za sticanje svojstva člana domaćinstva sa NSP, zbog čega njegovom zahtjevu nije udovoljeno.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant svoje navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, nije obrazložio, a predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovim Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenih prava. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-592/07 (G. Š.) | Sudska praksa | Aktio