Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-684/07 (V. R.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-684/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-684/07, rješavajući apelaciju Vlade Rajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Rajića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 000-438 od 22. novembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1382/04 od 1. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je 23. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000-438 od 22. novembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1382/04 od 1. februara 2006. godine.
2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj P-1541/98 od 30. novembra 1998. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-397/98 od 15. juna 1999. godine, obavezao M.Č. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele koju drži u posjedu u površini od 56 m2, označna kao k.č. 529/189.
3. Odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda od 15. juna 1999. godine, Vrhovni sud je donio rješenje broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine kojom je reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je revizija opravdano ukazala na prigovor presuđene stvari jer pravosnažno rješenje doneseno u vanparničnom postupku kojim je uređena međa uspostavljanjem granične linije između parcela apelanta i tuženog, kao i postojanje identiteta stranaka i činjeničnog osnova ukazuju na presuđenu stvar.
4. Apelant je 24. novembra 2000. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda od 6. aprila 2000. godine. Ustavni sud je odlukom broj U-2/01 od 24. oktobra 2003. godine usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i predmet vratio Vrhovnom sudu da odluči u meritumu predmeta po hitnom postupku.
5. Vrhovni sud je rješenjem broj Rev-99/04 od 18. maja 2004. godine reviziju apelanta uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda od 15. juna 1999. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
6. Okružni sud je presudom broj Gž-1382/04 od 1. februara 2006. godine, žalbu tuženog uvažio, presudu Osnovnog suda broj P-1541/98 od 30. novembra 1998. godine preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanta. Obrazlažući presudu Okružni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanta da mu tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele označene kao k.č. broj 524/189 u površini od 56 m2. Na osnovu provedenih dokaza, kako je dalje naveo Okružni sud, prvostepeni sud je utvrdio da su parcele koje sada drže u posjedu apelant i tuženi prije prodaje bile vlasništvo Dragice Kodžo i da su nosile oznaku k.č. 524/35 upisane u zk.ul. 5300 K.O. Banja Luka čija je ukupna površina u zemljišnoj knjizi iznosila 1584 m2. Jednu polovinu navedenih nekretnina kupio je tuženi (kupoprodajni ugovor od 28. augusta 1958. godine broj OV 3969/59) a drugu polovinu apelant (kupoprodajni ugovor od 31. januara 1970. godine broj OV 910/70) i da je 8. maja 1959. godine izvršeno cijepanje navedene parcele na dvije katastarske čestice. Okružni sud je u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) održao raspravu, proveo dokazni postupak i utvrdio da tuženi nije kupio ½ parcele k.č. 524/35, što bi predstavljalo površinu od 792 m2, nego zemljište u okviru granica koje mu je prodavac pokazao na licu mjesta, dakle ono u čiji posjed je stupio odmah nakon izvršene kupoprodaje. Stvarna površina osnovne parcele prije izvršenog cijepanja iznosila je 1562 m2 dakle manje od iskazane površine u zemljišnim knjigama. Činjenica, kako je dalje navedeno, da je apelantu na licu mjesta pokazana parcela koju kupuje i da je vidio žičanu ogradu između parcele tuženog ukazuje na to da je predmet kupoprodajnog ugovora između apelanta i Dragice Kodžo bilo ono zemljište koje mu je predato u posjed a u koje ne ulazi površina od 56 m2 koji je sastavni dio parcele tuženog. To što je kupoprodajnim ugovorom označeno da apelant kupuje ½ nekretnina označenih kao k.č. 524/35 ne daje mu, po mišljenju Okružnog suda, pravo da od tuženog zahtijeva predaju u posjed spornog dijela od 56 m2 jer iz činjeničnih utvrđenja proizilazi da je kupio zemljište u čiji je posjed stupio. Iz navedenih razloga, Okružni sud smatra da je Osnovni sud iz provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava i uticalo na donošenje pravilne i zakonite odluke. Okružni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da se ne radi o presuđenoj stvari jer se ne radi o identičnosti spora sa sporom koji je okončan u vanparničnom postupku uređenja međe u predmetu tog suda broj R-700/70.
7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude od 1. februara 2006. godine donio presudu broj 118-0-Rev-06-000-438 od 22. novembra 2006. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je drugostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov zahtjev. Jedan od navedenih razloga, kako je dalje navedeno, je taj što iz iskaza tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke proizilazi da mu je po izvršenoj kupoprodaji na licu mjesta pokazana granica kupljene parcele od druge polovine parcele koju je zajedno s kućom kasnije kupio apelant. Vrhovni sud smatra da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Ugovor o kupoprodaji, kako je navedeno, jeste osnov posrednog pribavljanja svojine ali kao takav još uvijek ne daje svojinu kao stvarno pravo koja djeluje prema svima. S obzirom da je tuženom u momentu uvođenja u posjed kupljene parcele (28. august 1958. godine) pokazano šta predstavlja njegovu parcelu kao i da je po pravosnažnom rješenju broj R-700/70 od 20. maja 1971. godine između spornih parcela po osnovu jačeg prava uređena međa tako što je sporna površina od 56 m2 ostala u posjedu tuženog, to je po mišljenu Vrhovnog suda pravilan zaključak drugostepenog suda da je tuženi kao kupac po valjanom pravnom osnovu stekao pravo vlasništva na parceli na kojoj se nalazi sporna zemljišna površina od 56 m2. Ostali revizioni navodi po mišljenju tog suda nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
8. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) ustava Bosne i Hercegvine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do kršenja ovog prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno prihvatanja kao odlučnih činjenica koje nisu dokazane, prije svega iskazu tuženog kao stranke uz istovremeno zanemarivanje materijalnog dokaza - kupoprodajnog ugovora.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelent povredu prava na imovinu vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i prizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na temelju utvrđenih relevantnih činjenica u postupku, donijeli zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva apelanta, za šta su dali jasne razloge istakavši da samo zaključenje kupoprodajnog ugovora kao derivativni način pribavljanja svojine ne podrazumijeva istovremeno i ovlaštenja koja proizilaze iz svojine kao stvarnog prava, jer je za to pored osnova (ugovor) neophodna predaja u posjed i upis u javnu knjigu. U konkrenom slučaju, kako su sudovi zaključili, predajom u posjed tuženom kupljene nekretnine i uređenjem međa između njegove i parcele apelanta (1971. godine), sporna zemljišna površina od 56 m2 ostala je u posjedu tuženog, a to znači da je on na osnovu valjanog pravnog posla, ugovora o kupoprodaji iz 1958. godine, stekao vlasništvo i na toj spornoj površini.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović