Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-722/07 (B. H.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-722/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-722/07, rješavajući apelaciju Beće Haračića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Beće Haračića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-466/05 od 27. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-
817/03 od 2. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bećo Haračić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, podnio je 28. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-466/05 od 27. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-817/03 od 2. marta 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Zulke Omerčić-Duraković (u daljnjem tekstu: I tužena) i Smaje Durakovića (u daljnjem tekstu: II tuženi) radi poništenja ugovora i utvrđenja. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Općinski sud je donio presudu broj P-817/03 od 2. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Navedenim zahtjevom, apelant je tražio da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor kojeg su zaključili I tužena u svojstvu prodavca i II tuženi u svojstvu kupca, koji je ovjeren u Općinskom sudu 11. marta 2003. godine, ništav i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Pored toga, zatražio je da se utvrdi da je on stekao pravo vlasništva na nekretninama po osnovu dosjelosti, upisanim u k.o. Glavice, te da su I tužena i II tuženi dužni da mu to pravo priznaju i da trpe da se u katastarskom operatu njihova imena brišu a da upiše ime apelanta.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, cijeneći kupoprodajni ugovor čije je poništenje apelant zahtijevao, naveo da je ugovor zaključen u skladu s uslovima propisanim u članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Obrazlažući dalje presudu u ovom dijelu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao nesporne činjenice koje se odnose na sticanje suvlasničkog dijela nekretnina I tužene temeljem naslijeđa i prodaju tih istih nekretnina II tuženom. Između apelanta i I tužene se kao sporna pojavila činjenica vlasništva nekrenina, pa s toga i činjenica koja se tiče prava II tužene da te nekretnine proda. Apelant je naime, kako je dalje navedeno, tužbom tvrdio da je sporne nekretnine dobio od I tužene na ime troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika nakon smrti njenog supruga. Stoga se spornim ukazalo pitanje da li je ugovor kojeg je I tužena zaključila sa II tuženim pravno valjan. Nakon uvida u ostavinski spis iza supruga I tužene sud je utvrdio da je na tom ročištu prisustvovao apelant, po pravu predstavljanja iza svog oca (polubrata ostavitelja) te da potraživanja po osnovu troškova sahrane nije isticao u ostavinskom postupku niti odmah po pokretanju diobe, nego tek naknadno u toku postupka diobe. Sud je zaključio da apelant na nekretninama koje su obuhvaćene prvim dijelom tužbenog zahtjeva nije mogao steći pravo vlasništva po osnovu usmenog dogovora. Za drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje prava vlaništva dosjelošću, sud je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer je I tužena pored niza ostalih suposjednika i suvlasnika, upisana na idealnom dijelu predmetnih nekretnina. S obzirom da svi nisu obuhvaćeni tužbom, a radi se o nužnim suparničarima, to je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću odbijen kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude donio presudu broj Gž-466/05 od 27. decembra 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažućin presudu, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud slobodnom ocjenom izvednih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno razjasnio spornu činjenicu u pogledu suvlasništva nekretnina opisanih u tužbenom zahtjevu a time i činjenicu koja se tiče prava II tužene da predmetne nekretnine proda. Prvostepeni sud je, kako je naveo Kantonalni sud, vrlo detaljno obrazložio zbog čega smatra da je I tužena bila vlasnik nekretnina, pa prema tome zbog čega je svoj suvlasnički dio mogla prodati te je naveo jasne razloge zbog čega smatra da apelant te iste nekretnine nije kupio od I tužene, a tu činjenicu apelant nije osporio ni tokom postupka a ni u žalbi. U odnosu na drugi dio zahtjeva koji se odnosi na sticanje prava vlasništva putem dosjelosti, prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda opravdano odbio kao neosnovan, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je I tužena bila samo jedana od niza suvlasnika na nekretninama.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je u postupku iz kojeg su proizašle pobijane presude činjenično stanje pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Istakao je da presude imaju nedostake koji se ne mogu ispitati s obzirom da razlozi zbog kojih je njegov tužbeni zahtjev odbijen nisu jasni.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudovau pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na temelju utvrđenih relevantnih činjenica u postupku, donijeli zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kako u pogledu zahtjeva kojim je tražio poništenje kupoprodajnog ugovora tako i drugog dijela zahtjeva kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću. Za svoje odluke redovni sudovi su dali obrazloženja i razloge iz kojih ne proizilazi da je u postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog zakona. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se u ovom kontekstu poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apalanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović