Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-733/07 (D. T.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-733/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 733/07, rješavajući apelaciju Dragana Tošića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Tošića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-

06-000985 pod 4. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Čapljini, broj 07 53 P 000524 05 P od 6. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Tošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnio je 2. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000985 od 4. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 53 P 000524 05 P od 6. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 07 53 P 000524 05 P od 6. jula 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000985 od 4. januara 2007. godine, obavezan je apelant da tužitelju Smiljanu Šiliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati iznos od 10.000,00 KM te mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.680,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude. Tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog u iznosu od 5.000,00 KM. U obrazloženju presude sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi nespornim, a što potvrđuju i saslušani svjedoci, da su apelant i tužitelj dogovarali kupoprodaju apelantove kuće ali da nije zaključen kupoprodajni ugovor, da je tužitelj dao apelantu iznos od 15.000,00 KM te da je o tome sačinjena potvrda koju su potpisali apelant i tužitelj. Nadalje je navedeno da je među strankama nesporno i da je tužitelj naručio farbanje potkrovlja što je apelant učinio i za to platio iznos od 5.000,00 KM, te je nesporno da apelant nije tražio kaparu već da je na davanju spornog iznosa insistirao tužitelj. Sud je naveo da je među strankama sporno da li navedeni iznos predstavlja kaparu ili ne. Budući da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti za ugovor o prodaji nepokretnosti izričito propisana pismena forma te ovjera potpisa ugovarača, te propisano da ugovor zaključen protivno navedenoj odredbi ne proizvodi pravno dejstvo, sud je zaključio da apelant i tužitelj nisu zaključili ugovor o kupoprodaji apelantove kuće, te se stoga navedeni iznos ne može smatrati kaparom u smislu člana 79. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iz kojeg razloga se ne može primijeniti odredba člana 83. stav 2. ZOO. Sud je nadalje naveo da i sudska praksa stoji na stanovištu da se u situaciji kad je iznos novca dat u vezi sa ugovorom koji ne proizvodi pravno dejstvo, jer nije zaključen u propisanom obliku, odredbe o kapari ne primjenjuju. Međutim sud je utvrdio da su tužitelj i apelant u pogledu farbanja kuće zaključili ugovor o nalogu shodno članu 749. ZOO, za koji nije propisana posebna forma, koji ugovor je u cijelosti izvršen, pa stoga apelant ima pravo da na ime utrošenog novca i truda zadrži određeni iznos. Budući da je apelant izjavio da je utrošio cca 5.000,00 do 6.000,00 KM a da je tužitelj priznao iznos od 5.000,00, mada je taj iznos priznao u smislu ponude za nagodbu, te kako stranke nisu predložile dokaze za ocjenu visine izvršenog naloga, sud je obavezao apelanta da tužitelju vrati preostali iznos od 10.000,00 KM.

3. Apelant smatra da je osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacionih navoda svode se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da nije sporno postojanje priznanice, koja je sačinjena u jednom primjerku, koji je posjedovao tužitelj koji ju je navodno zagubio, te tvrdi «da i sama priznanica sa elementima ugovora a to je kupoprodajna cijena, predmet prodaje i rok isplate cijene ima svojstvo da postoji ugovor o kupoprodaji sačinjen u pismenoj formi». Stoga apelant, pozivajući se na odredbe Općih uzansi za promet robom, smatra da je u toku postupka jasno dokazao da je ugovor sklopljen a što je izraženo kroz priznanicu, koji su dokaz kroz svoje odluke sudovi zanemarili.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

7. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja odnosno zašto je apelant obavezan da tužitelju vrati iznos od 10.000,00 KM kao i zašto je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (za iznos od 5.000,00 KM). U osporenim odlukama je pojašnjeno da se za ugovor o prodaji nepokretnosti traži pismena forma i ovjera potpisa ugovarača te budući da takav ugovor po utvrđenju sudova nije zaključen, koju činjenicu ne spori ni apelant jer sam navodi da je prilikom predaje novca sačinjena potvrda, to nema ni uvjeta da se navedeni iznos tretira kao kapara. Odluke redovnih sudova su zasnovane na odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti te relevantnim odredbama ZOO koje reguliraju institut kapare (čl. 79. i 83.). Ustavni sud zapaža da je članom 79. stav 1. ZOO propisano da ako je «u trenutku zaključenja ugovora» jedna strana dala drugoj kaparu ugovor se smatra zaključenim kad je kapara dana. Stoga u situaciji kad ni sam apelant ne spori da ugovor nije zaključen nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi proizvoljno postupali u utvrđivanju činjeničnog stanja niti da su proizvoljno primijenili materijalne propise. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da su apelantove tvrdnje da su redovni sudovi zanemarili priznanicu kao dokaz, proizvoljne budući da su sudovi upravo pošli od utvrđenja da je između apelanta i tužitelja sačinjena potvrda ali ta okolnost, obzirom na relevantne odredbe prema kojim se za kupoprodaju nepokretnosti traži pismena forma, upravo ukazuje da se odredbe ZOO o kapari ne mogu primijeniti na apelantov slučaj.

8. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-733/07 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio