Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-76/09 (M. R.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-76/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 76/09, rješavajući apelaciju Malče Rovčanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Malče Rovčanina, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-

07/450 od 19. decembra i od 26. decembra 2008.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Malčo Rovčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KRN-07/450 od 19. decembra i 26. decembra 2008.godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH, broj X-KRN-07/450 od 21. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-07/450 od 28. novembra 2008.godine, prema apelantu kao osumnjičenom da je počinio krivično djelo Obmana pri dobijanju kredita iz člana 268. stav 3. Krivičnog Zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ BIH), krivično djelo Krivotvorenje službene isprave iz člana 389. KZ BiH te krivično djelo Poreska utaja iz člana 210 stav 3. i Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, određen je pritvor iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) te je određeno da pritvor po ovom rješenju može trajati do nove odluke suda a najduže mjesec dana, odnosno do 19. decembra 2008. godine u 11,30 sati. U obrazloženju rješenja Sud BiH je zaključio da nije osnovano i neophodno određivanje mjere pritvora po osnovu razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP BiH

3. Sud BiH je Rješenjem, broj X-KRN-07/450 od 19. decembra 2008.godine, apelantu produžio pritvor koji je apelantu određen rješenjem tog suda od 21. novembra 2008. godine, za dva mjeseca na osnovu razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BIH te je odredio da pritvor po tom rješenju može trajati do 19. februara 2009. godine ili do nove odluke suda.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je povodom prijedloga Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) za produženje pritvora prema apelantu Sud BiH održao javnu sjednicu na kojoj je Tužilaštvo ostalo kod navoda iz prijedloga ističući da u predstojećem periodu treba ispitati bar još deset svjedoka, te istaknulo da je tokom istrage Tužilaštvo našlo da su listovi knjige rezervacija u kojoj su upisivani gosti pravnog lica «Enoteka» d.o.o. bili istrgnuti, osim dva lista, što može značiti da je postojala dojava prije početka ove operacije. Odbrana apelanta je tvrdila da ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djelo za koje ga tereti Tužilaštvo, a vezano za posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH da je prijedlog Tužilaštva u ovom dijelu suviše apstraktan te da za produženje pritvora iz ovog razloga moraju postojati konkretne tvrdnje za produženje pritvora.

5. Vijeće je na osnovu provedenih dokaza zaključilo da postoji osnovana sumnja da je apelant unio neistinit sadržaj u poslovnu ispravu, omogućio njenu izradu, te davaocu leasinga predočio ugovor o zakupu neistinitog sadržaja i poslovni plan, a sve u cilju dobijanja kredita. Pojašnjeno je da je apelant 1. januara 2004. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Ul. Sarači 4, Sarajevo sa Senaidom Bašovićem kao zakupoprimcem te da je ugovor kao zakupodavac ovjerio pečatom firme «Malčo» d.o.o. čiji je osnivač, a da je ugovor u ime zakupoprimca ovjerio pečatom SUR «Slatko ćoše», koja je također vlasništvo apelanta a da iz podataka dobijenih iz sudskog registra proizilazi da je navedeno preduzeće osnovano tek 20. januara 2004. godine. Nadalje je navedeno da iz iskaza Senaida Bašovića proizilazi da je ovaj svjedok znao iz kojih razloga je apelantu bilo potrebno zaključivanje spornog ugovora te je navedeno da prema članu 71. stav 2. Zakona o privrednim društvima, suprotno navodima odbrane iz kojih proizilazi da pripajanje jednog pravnog lica (u konkretnom slučaju «Malčo» d.o.o.) drugom pravnom licu («Enoteka» d.o.o.) ne predstavlja prestanak pravnog lica, privredno društvo prestaje u slučaju spajanja. Sud BiH je naveo da iz podataka Uprave za indirektno oporezivanje proizilazi da apelant nije prijavljivao stvarni promet, a da iz izvještaja Državne agencije za istragu i zaštitu od 18. novembra 2008. godine proizilazi da je apelant koristio novčana sredstva pribavljena poreskom utajom oporezivih prihoda «Enoteka» d.o.o. na način da otplati obaveze po leasingu prema Hypo Alpe Adria Leasingu, čime je pokušao prikriti da su navedena novčana sredstva pribavljena činjenjem krivičnog djela. Nadalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizilazi da prijavljeni prihodi u vrijeme zaključivanja leasinga nisu bili ni približno dovoljni za otplatu uzetih sredstava po osnovu leasinga. Iz navedenih razloga Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti.

6. Sud je našao osnovanim produženje pritvora prema apelantu iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH budući da je, kako je navedeno i u rješenju o određivanju pritvora, posebno cijenjen specifičan odnos apelanta kao poslodavca prema uposlenicima svih poslovnih jedinica, te sa drugim poslovnim saradnicima. Zaključeno je da ovakav odnos zasigurno predstavlja ozbiljan rizik da će apelant puštanjem na slobodu uticati na ove svjedoke i na taj način ometati istragu. Nadalje je navedeno da se neki od svjedoka, prema priloženim dokazima Tužilaštva, mogu dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnih djela, te se mogu pojaviti u svojstvu saučesnika ili pomagača u tom predmetu. Budući da je Tužilaštvo navelo da su listovi knjige rezervacije gostiju «Enoteka» d.o.o. bili istrgnuti, Sud BiH je zaključio da je, iako navedena knjiga ne predstavlja nikakav finansijski dokument, u cilju sveobuhvatne istrage potrebno izvršiti uvid u sve dokumenta kako bi se stvorila cjelovita slika o navodnim radnjama apelanta, te kako bi se ispitali svi ostali svjedoci, upravo zbog mogućnosti da su pokušali pomoći apelantu ili su bili eventualni saučesnici u krivičnim djelima. Konačno, sud je naveo da je uvidom u bankovne račune apelanta vidljivo da su isti bili neobično niski te da se postavlja pitanje gdje se nalaze apelantova novčana sredstva, a koje bi apelant ako se nađe na slobodi mogao sakriti. Iz navedenih razloga vijeće je zaključilo da je produženje pritvora prema apelantu opravdano.

7. Odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora apelaciono vijeće Suda BiH je rješenjem, broj X-KRN-07/450 od 26.ecembra 2008.godine, odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta. Sud je vezano za žalbene navode zaključio da je prvostepeno vijeće dalo jasne i konkretne razloge koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela, a koje razloge je u cijelosti prihvatilo žalbeno vijeće budući da iste potvrđuje i materijalni dokazi (izvještaj Uprave za indirektno oporezivanje, izvještaj Državne agencije za istragu i zaštitu, Ugovor o finansijskom leasingu, aneks tog ugovora te dokumentacija priložena uz ugovor, kao i Ugovor o zakupu zaključen između apelanta i Senaida Bašovića). Iz navedenih razloga sud je zaključio da postoji osnovana sumnja kao opći i osnovni uvjet iz člana 132. ZKP BiH za određivanje odnosno produženje pritvora. Nadalje je navedeno da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da postoji i poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH budući da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, te da zbog navedenog razloga Tužilaštvo, po zaključku suda, zasigurno nije moglo u periodu od mjesec dana provesti sve predviđene istražne radnje i pribaviti relevantne dokaze te saslušati prezumpirane svjedoke i potencijalne saučesnike. Sud je pojasnio da iz zapisnika o saslušanju svjedoka proizilazi specifičan odnos nadređenosti između apelanta i svjedoka koji su odbili da se izjasne o prometu ugostiteljskih objekata u kojim su radili, njihova međusobna povezanost u pogledu isticanja odlučnih činjenica ključnih za kvalifikaciju krivičnih djela (na način da su nastojali prikazati da ostvareni prihod što manjim), te činjenica da je istraga dovela do saznanja o učešću pojedinih radnika i saradnika apelanta u počinjenju predmetnih krivičnih djela u svojstvu saizvršilaca i pomagača, u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje opravdavaju ocjenu o postojanju pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1 točka b) ZKP BiH.

8. Nadalje je navedeno da su tačni žalbeni navodi da u pobijanom rješenju nisu navedeni konkretni svjedoci na koje bi apelant mogao vršiti uticaj, ali da ta okolnost ne dovodi u sumnju ocjenu o postojanju posebnog pritvorskog razloga. Naime, sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju Tužilaštvo predočilo dokaze iz kojih proizilazi realna sumnja o postojanju utjecaja na svjedoke te je sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pretpostavkama i postojanju apstraktne opasnosti. Stoga je sud zaključio da navedeno ne podrazumijeva da Tužilaštvo nesumnjivo dokaže utjecaj na svjedoke budući da bi se takvim radnjama ustvari istraživalo zasebno krivično djelo iz člana 241. KZ BiH te da je stoga dovoljno da sud utvrdi «postojanje određenih naročitih okolnosti» predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Sud je naveo da je u prijedlogu za produženje pritvora navedeno da Tužilaštvo ima namjeru saslušati još preostalih 25 svjedoka, te da se radi o saslušanju preostalih radnika «Enoteka» d.o.o. (uključujući ne samo sadašnje već i bivše radnike) te da je neke od saslušanih radnika potrebno dodatno saslušati na nove činjenice i okolnosti o kojim se saznalo nakon pretresa i lišenja slobode apelanta. Nadalje, vezano za žalbene navode da sud nije mogao ispitati osnovanost razloga za pritvor u pogledu «nekih» svjedoka, sud je naveo da iz prijedloga za produženje pritvora proizilazi da je Tužilaštvo, iako nije svjedoke poimenično navelo, učinilo sasvim odredivim i jasnim na koje bi to svjedoke apelant mogao uticati ukoliko bi se našao na slobodi. Konačno žalbeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeno vijeće na ispravan način ocijenilo da sve okolnosti koje karakterišu ovaj predmet, čine naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak uticajem na svjedoke ili još neotkrivene saučesnike ili prikrivače.

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava po apelantu se ogleda u tome što u konkretnom slučaju ne postoje razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH za produženje pritvora budući da apelant navodi da su svjedoci (zaposleni u «Enoteka» d.o.o. kao i knjigovođa firme FINK) već saslušani pa više ne postoji mogućnost uticaja na svjedoke ili eventualne saučesnike i pomagače te da činjenica da je apelant sa njima u odnosu poslodavacuposlenik nikako ne može predstavljati «naročite okolnosti» u smislu navedene zakonske odredbe. Dalje je navedeno da nije jasno kako bi apelant mogao uticati na svjedoke čija mu imena nisu bila poznata a za koje ni sam tužilac ne zna koga zapravo treba saslušati (jer je u prijedlogu navedeno saslušanje 25 svjedoka a na ročištu za produženje pritvora 10-15 svjedoka). Apelant konačno navodi da potencijalna apstraktna mogućnost postojanja prikrivača nije dovoljna da bi se opravdalo postojanje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju apelant smatra da rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-07/450 od 19. decembra i od 26. decembra 2008.godine, o produženju pritvora povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

13. Ustavni sud, i u ovoj odluci, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda opravdanost pritvora zavisna je od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine.

14. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH u osporenim rješenjima dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao općeg uvjeta, da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

15. Nadalje, iz osporenih rješenja proizilazi da je u ovom slučaju pritvor protiv apelanta produžen zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. točka b) ZKP BiH, kojim je propisano da se, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor može odrediti «ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače».

16. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH ispitao opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno i jasno obrazložio razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu odnosno dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

17. Naime, Sud BiH je iz dokaza koje mu je dostavilo Tužilaštvo, zaključio da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, te da zbog navedenog razloga Tužilaštvo zasigurno nije moglo u periodu od mjesec dana provesti sve predviđene istražne radnje i pribaviti relevantne dokaze. Razlozi na koje se pozvao Sud BiH, prilikom produženja pritvora protiv apelanta svode se na zaključak o postojanju opravdane sumnja da će apelant puštanjem na slobodu uticati na svjedoke, sa kojim je u specifičnom odnosu poslodavca prema uposlenicima, kao i uticajem na poslovne saradnike. Sud je također naveo da se neka od tih lica, prema dokazima Tužilaštva, mogu dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnih djela te pojaviti u svojstvu saučesnika ili pomagača u tom predmetu. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice te zaključak da se radi o složenom i obimnom predmetu, cijeneći značaj djela koji se apelantu stavljaju na teret, kao i okolnost da je pred Tužilaštvom zahtjevan proces obezbjeđivanja dokaza, Sud BiH je zaključio da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju produženje pritvora prema apelantu. Sud je obrazložio da je nesporno da za produženje pritvora nisu dovoljne pretpostavke o postojanju apstraktne opasnosti utjecaja na svjedoke ali da je sasvim dovoljno ukoliko se predoče dokazi iz kojih proizilazi realna sumnja o postojanju utjecaja na svjedoke, te je utvrdio da je Tužilaštvo u konkretnom slučaju dostavilo dokaze koji ukazuju na realnu opasnost apelantovog utjecaja na svjedoke.

18. Osim navedenog Ustavni sud zapaža, vezano za apelacione navode da nije jasno kako bi apelant mogao uticati na svjedoke čija mu imena nisu poznata, da je Sud BiH pojasnio da je Tužilaštvo, iako svjedoke nije poimenično navelo, učinilo sasvim odredivim i jasnim na koje svjedoke bi apelant mogao uticati ukoliko bi se našao na slobodi. Obzirom na te okolnosti nesporno je da je pritvor prema apelantu produžen zbog postojanja razloga koji su propisani relevantnim odredbama ZKP (član 132. stav 1. tačka b).

19. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku iz čega proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-76/09 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio