Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/07 (F.B.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-762/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 762/07, rješavajući apelaciju F.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-588/05 od 24.oktobra 2006. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-

17/02 od 9. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj P-303/97 od 28. maja 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokat iz kalesije, podnio je 6. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-588/05 od 24.oktobra 2006. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-17/02 od 9. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-303/97 od 28. maja 2001. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-303/97 od 28. maja 2001. godine, donesenom u ponovnom postupku utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji, odnosno utvrđivanja prava vlasništva, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtužene Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: tužilac) te je utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor br. Ov.1536/84 od 27. novembra 1984. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen između pokojne Milene Popović kao prodavca i tuženih apelanta i njegovog brata M. B. kao kupaca i to u dijelu koji se odnosi na nekretnine označene kao k.č. broj 2/190 iz z.k. uloška broj 1861 KO Zvornik, a po novom operatu označena kao k.č. broj 1029 iz posjedovnog lista broj 558 KO Zvornik, u naravi porodična kuća sa kućištem u površini od 231 m2, sa ulazom–haustorom veličine 2,3x10,90 m (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), osim dva dvosobna stana na spratu. Tačkom dva izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je kao pravni sljednik ranije vlasnice Kriste Jovičić, rođene Komar, vlasnik stambeno-poslovne zgrade koja se nalazi u Zvorniku u ul. Filipa Kljajića br. 13, sa generalijama kao u izreci presude, sem posebnog dijela te zgrade koji se sastoji od jedne poslovne prostorije sa šest odjeljenja a što je tužilac dužan priznati i trpjeti da se apelant na navedenim nekretninama uknjiži kao vlasnik sa pravom trajnog korištenja zemljišta uz zabilježbu da je posebni dio zgrade koji se sastoji od jedne poslovne prostorije društvena svojina. Tačkom tri izreke je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac tvrdio da pokojna Milene Popović kao prodavac nije bila vlasnik spornih nekretnina jer su iste rješenjem NO Sreza Tuzla, broj 03-470-/1 od 10. decembra 1959. godine, nacionalizirane i postale društvena svojina a da su ranijem vlasniku-predniku prodavca ostavljena u svojinu samo dva dvosobna stana na spratu, u pogledu kojih je kupoprodajni ugovor valjan. Tuženi B.B, apelantov brat M.B. i apelant (kao trećetuženi) su osporili tužbeni zahtjev te je apelant ustao sa protivtužbenim zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva tvrdeći da je rješenjem o nacionalizaciji od tadašnje vlasnice nacionalizirana samo jedna poslovna prostorija sa šest odjeljenja u prizemlju zgrade. Sud je obrazložio da su u zemljišnim knjigama u momentu zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora sporne nekretnine bile upisane kao društvena svojina te da pokojna Milene Popović, koja je rješenjem o nasljeđivanju određena za nasljednika Kriste Jovičić, nije mogla otuđiti sporne nekretnine jer se prema zemljišnim knjigama nisu ni vodile kao njeno vlasništvo. Naime sud je zaključio da je Milene Popović mogla naslijediti samo dva dvosobna stana na spratu zgrade koji su nakon izvršene nacionalizacije, u smislu čl. 1. i 2. Zakona o svojini na dijelovima zgrade, ostali etažna svojina njene pravne prednice, koja se u smislu člana 21. navedenog zakona upisuje u posebnu knjigu etažne svojine «E», a budući da navedene knjige ne postoje, to ni apelant kao etažni vlasnik nije u mogućnosti izvršiti upis prava svojine na tim stanovima. Sud je naveo da je upravo iz tih razloga svojim rješenjem, broj DN. 586/89 od 25. maja 1989. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg suda u Tuzli, odbio apelantov zahtjev kojim je tražio upis prava svojine na spornim nekretninama. Nadalje, sud je pojasnio da nije ovlašten da cijeni zakonitost pravomoćnog rješenja o nacionalizaciji, na osnovu kojeg je izvršena uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama kao društvena svojina. Obzirom na navedeno sud je zaključio da je sporni ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina djelimično ništav, osim u dijelu koji se odnosi na dva dvosobna stana na spratu zgrade, iz kojih razloga je primjenom člana 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužioca a odbio protivtužbeni zahtjev apelanta jer isti nije u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima stekao vlasništvo na spornim nekretninama.

4. Okružni sud je presudom, broj Gž-17/02 od 9. marta 2005. godine, odbio žalbu apelanta i ostalih tuženih navodeći da su u momentu zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora 1984. godine dio nekretnina koje su bile predmet ugovora bile upisane kao društvena svojina a ne svojina pokojne Milene Popović, pa ih ona nije ni mogla otuđiti. Sud je pojasnio da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 52. ZOO, osnov ugovora nedopušten te da je stoga prvostepeni sud pravilno odlučio da je sporni ugovor djelimično ništav i da kao takav ne proizvodi pravne posljedice (čl. 103-

110 ZOO). Iz naprijed navedenih razloga, a obzirom da se tužbeni i protivtužbeni zahtjev međusobno isključuju, sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je protivtužbeni zahtjevu apelanta neosnovan.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-588/05 od 24.oktobra 2006. godine, odbijena je revizija apelanta kao neosnovana. Sud je zaključio da su nižestepene presude zakonite budući da je nacionalizacija originaran način sticanja društvene svojine a shodno članu 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80 i 36/90) pa se od dana nacionalizacije nadalje smatra da je raniji vlasnik izgubio pravo svojine, te stoga on ne može, kao u konkretnom slučaju, prenositi pravo na nekretninama na kojim je do nacionalizacije bio vlasnik i posjednik. Stoga je Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmetni ugovor djelimično ništav a za što su u obrazloženju svojih odluka iznijeli valjane razloge koji su u skladu sa provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju događaja i hronologiju predmetnog postupka te smatra da je ovakvim odlukama redovnih sudova ugroženo njegovo pravo na nekretnine i vlasništvo na dio dvorišta-kučišta od 231 m2 i ulaza-haustora za koji apelant tvrdi da je sastavni dio samo stambenog dijela, a da su poslovni prostori imali druge ulaze koji nemaju veze sa ulazom za stanove.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant navodi da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi ovog prava svodi se na tvrdnje da je ugroženo njegovo pravo na dio dvorišta i ulaz-haustor, koji je sastavni dio stambenog dijela koji on koristi, da poslovni prostori u prizemlju zgrade imaju zasebne ulaze iz čega proizilazi da je apelant u posjedu spornih nekretnina te smatra da mu, obzirom da je predmetne nekretnine kupio, pripada pravo da se uknjiži u zemljišne knjige. Stoga je u kontekstu apelacionih navoda neophodno prvenstveno odgovoriti da li apelant uopće ima «imovinu» koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj jurisprudenciji prihvatio stav da pojam «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Pojmovi «imovina» i «vlasništvo », koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da imaju autonomno značenje, pa je nekada dovoljno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da je riječ o pravu iz navedenog člana.

11. Obzirom da je apelant, prema činjeničnom utvrđenju redovnih sudova, 1984. godine zaključio ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina sa pokojnom Milenom Popović, te da je apelant u posjedu spornih nekretnina Ustavni sud smatra da predmetne nekretnine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prema kojoj je pojam imovine mnogo širi i podrazumijeva i zaštitu posjeda, predstavljaju apelantovu «imovinu».

12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova, udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina, osim u dijelu koji se odnosi na dva dvosobna stana, a da je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da vlasnik predmetnih nekretnina, te da mu dosljedno tome pripada pravo na uknjižbu. Sudovi su obrazložili da su sporne nekretnine upisane kao društvena svojina pa kao takve nisu ni mogle biti predmet prodaje. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u situaciji kad su redovni sudovi u konačnici odbili apelantov protivtužbeni zahtjev pozivom na član 33. Zakona osnovnim o svojinsko-pravnim odnosima prema kojem se «Na osnovu pravnog posla pravo svojine stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.». Apelant dakle ovaj upis (modus aquirandi) nesporno nije ishodovao, te je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev kojim je tražio upis prava svojine na spornim nekretninama utvrdivši prethodno da je sporni kupoprodajni ugovor u smislu relevantnih odredbi ZOO (član 105) djelimično ništav jer su predmet prodaje bile nekretnine koje su evidentirane kao društvena svojina pa prednica apelanta (prodavac) nije na apelanta mogla prenijeti više prava nego što ih je sama imala.

13. Obzirom da se presude koje su predmet apelacije odnose na postupak u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva, a koji status apelant nije imao jer se po osnovu kupoprodajnog ugovara nije uknjižio kao vlasnik spornih nekretnina (modus aquirandi), niti je u ovom postupku dokazao da ima osnova da takav status stekne, Ustavni sud zaključuje da osporene presude ne predstavljaju miješanje u pravo apelanta na «imovinu». Naime osporenim presudama apelant nije ni lišen svoje «imovine» niti je ograničen na bilo koji način u njenom korištenju.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice predočene u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/07 (F.B.) | Sudska praksa | Aktio