Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-791/07 (A. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-791/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 791/07, rješavajući apelaciju Ante Marijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Marijanovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1412/05 od 24. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Marijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa advokat Jasna Dunđer, podnio je 9. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1412/05 od 24. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P. 17/03 od 27. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-454/04 od 22. septembra 2005. godine, poništena su rješenja Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) broj 04-34-4-1471-37/02 od 1. oktobra 2002. godine) i rješenje ministra tužene, broj 04-34-5-232-

139/02 od 15. novembra 2002. godine te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa tj. na poslove «pogonski manipulant» u 22. Bojnoj logističkoj bazi Stojkovići, Novi Travnik. Tačkom tri izreke presude obavezan je tuženi da apelantu isplati na ima naknade plaća ukupan iznos od 18.999,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, te da apelantu ubuduće počev od 4. januara 2004. godine isplaćuje mjesečno 733,00 KM i to sve dok apelanta ne vrati na posao kao i da apelantu naknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je apelant, na radnom mjestu monter centralnog grijanja, rješenjem tužene, broj 04-34-4-16-R-782/00 od 5. januara 2000. godine, stavljen na raspolaganje na vrijeme od 12 mjeseci počev od 1. januara 2000. godine, kojim rješenjem je utvrđeno pravo apelanta na plaću u visini koju je do tada primao te je određeno da apelantu, ukoliko ne bude rapoređen, po isteku otkaznog roka od 3 mjeseca prestaje radni odnos. Nadalje je navedeno da apelant protiv ovog rješenja nije uložio žalbu. Ozirom da apelant nije primao nikakvu naknadu za vrijeme otkaznog roka, to mu je sud za taj period dosudio naknadu plaće. Osim navedenog sud je utvrdio da se apelant odazvao na javni poziv ministra odbrane pripadnicima H-komponente Vojske Federacije da se prijave za nastavak rada u VF, te potpisao ugovor u periodu «samouprave», premda sudu isti nije prezentiran, te da je po tom osnovu primao plaću od 6. do 12. mjeseca 2001. godine. Iz provedenih dokaza sud je zaključio da je apelant nastavio raditi kod tužene čime je po sudu dokazan osnov tužbe. Nadalje je navedeno da je apelant ponovo pozvan na rad 14. maja 2002. godine te da je bio raspoređen na poslove «pogonski manipulant», ali da apelant nije dobio rješenje za te poslove jer se rješenja nisu izdavala. Obzirom da tužena od januara 2002. godine apelantu nije isplaćivala plaću sud ju je obavezao da apelantu isplati nakade.

4. Sud je nadalje utvrdio da je apelantu rješenjem tužene, broj 04-34-4-1471-37/02 od 1. oktobra 2002. godine, prestao radni odnos sa 1. aprilom 2001. godine te je stavljen u rezervni sastav, a primjenom člana 168. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), jer apelant koji je bio na raspolaganju nije raspoređen na radno mjesto. Rješenjem ministra tužene, broj 04-34-5-232-139/02 od 15. novembra 2002. godine, odbijena je apelantov prigovor sa obrazloženjem da je mjesto montera za centralno grijanje pri 22. Bojnoj logističkoj bazi Stojkovići prevedeno u pričuvu te se okolnost da je apelant pozvan na posao po zapovijedi komandanta te baze ne može uzeti u obzir budući da je samo ministar odbrane ovlašten da odlučuje o pravima i obavezama iz radnog odnosa radnika tuženog. Sud je obrazložio da je osporeno rješenje tužena, u smislu člana 125. stav 2. navedenog zakona, trebala donijeti u roku od 7 dana po proteku otkaznog roka, konkretnije do 7. aprila 2001. godine. Zbog navedenog sud je ocijenio neosnovanim navode tužene da osporeno rješenje ima samo deklaratorni karakter budući da sud mora voditi računa o faktičkom stanju prestanka apelantovog radnog odnosa, a apelantu je usmeno rečeno da ne dolazi na posao čime mu je, po utvrđenju suda, radni odnos prestao 4. decembra 2002. godine. Stoga je sud zaključio da je ovakav prestanak radnog odnosa nezakonit, jer apelantu radni odnos nije mogao prestati na način na koji je to tužena učinila pozivajući se na nemogućnost raspoređivanja apelanta koji je već bio raspoređen i radio na mjestu «pogonskog manipulanta». Sud je naveo da tužena nije ni ostalim radnicima izdavala rješenja o raspoređivanju na radna mjesta, a što je bila dužna po zakonu, te je zaključio da je apelant stvarno nastavio raditi kod tužene nakon 13. juna 2001. godine. Sud je zaključio da zbog navedenog apelant trpi štetu te je obavezao tuženu da mu isplati naknadu plaća shodno nalazu sudskog vještaka počev od 1. januara 2002. godine pa sve do vraćanja na posao. Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl.118. stav 4, 125. stav 2. i 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama i članu 154. stav 1. Zakona o obligacinim odnosima.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1412/05 od 24. decembra 2006. godine, djelimično je uvažena revizija tužene i nižestepene presude preinačene na način da je tužena obavezana da apelantu isplati ukupan iznos od 1.407,00 KM (za period otkaznog roka) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. decembra 2002. godine do isplate dok je tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu (za poništenje rješenja tužene i isplatu naknade plaća za preostali period - od 12. januara 2002. godine pa do povrata na posao) odbijen. Revizija je u ostalom dijelu odbijena a apelant je odbijen sa zahtjevom da mu tužena naknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

6. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova te zaključio da su na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kad su udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta. Sud je ocijenio osnovanim navod revizije da je apelantu radni odnos prestao istekom posljednjeg dana otkaznog roka, dakle 1. aprila 2002. godine, budući da nije kao službenik na raspolaganu postavljen na drugo radno mjesto u smislu člana 121. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama. Nadalje je navedeno da je nesporno da rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno u roku od sedam dana, ali da apelant protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje nije izjavio prigovor, a da je iz tog rješenja morao znati da mu je radni odnos prestao po isteku otkaznog roka od tri mjeseca budući da nije raspoređen, te je stoga sud zaključio da predmetno rješenje ima samo deklaratorni karakter. Sud je dalje naveo da okolnosti nastale nakon prestanka radnog odnosa apelanta, njegovo angažovanje u junu 2001. godine i ponovni poziv na posao bez ugovora o radu i odluke rukovoditelja organa uprave, u smislu člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama se po ocjeni suda ne mogu smatrati raspoređivanjem službenika na raspolaganju budući da je apelantu prethodno prestao radni odnos. Stoga je sud zaključio da apelant nije dokazao da je ponovo zasnovao radni odnos, pa mu stoga ne pripadaju ni prava iz radnog odnosa. Konačno sud je zaključio da je nespornim dokazano da apelantu za vrijeme otkaznog roka, koji se prema članu 118. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama smatra kao vrijeme provedeno u radnom odnosu, nije isplaćena naknada plaće te je stoga u tom dijelu udovoljeno tužbenom zahtjevu uz isplatu od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, u smislu člana 279. stav 3. ZOO.

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka te smatra da je u toku postupka dokazao da je radio kod tužene, ističe da niko od vojnika nakon tzv. «samouprave» nije dobio primjerak ugovora, te navodi da trpi «štetne posljedice zbog permanentnog nezakonitog rada i kršenja propisa» zbog čega smatra da je osporenom presudom povrijeđen član 118. Zakona o radnim odnosima i plaćama čime je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu tj. pravo na naknadu plaće.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantiovi navodi o povredi prava na imovinu se odnose na navodnu «nezakonitost» osporene presude, čime s implicitno apelant žali na primjenu materijalnog zakona od strane Vrhovnog suda. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obzirom na utvrđeno činjenično stanje izneseno u nižestepenim presudama, ocijenio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primijeni materijalnog prava iz kojih je razloga djelimično preinačio odluke nižestepenih sudova, a u preostalom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev te u obrazloženju osporene odluke naveo decidne i jasne razloge pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog zakona. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalni zakon. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-791/07 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio