Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-804/07 (E. Z.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-804/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 804/07, rješavajući apelaciju Ekrema Zvekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Zvekića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-

06-000 669 od 27. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1296/03 od 3. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Zvekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 13. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 669 od 27. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

1296/03 od 3. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1296/03 od 3. februara 2006. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog J.P. za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu, broj 01-1/3720 od 21. augusta 2003. godine, da mu se naloži da apelanta vrati na posao, da mu uspostavi kontinuitet radnog odnosa od 25. augusta 2003. godine te da mu od tog datuma do 30. novembra 2004. godine, na ime naknade za neisplaćene plaće, isplati ukupan izos od 6.574,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant, koji je bio u radnom odnosu kod tuženog, uradio projekat privatnom licu za koji mu je ona platila iznos od 1.600,00 KM, iz kojih razloga je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu. Sud je zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita budući da je apelant postupio suprotno članu 77. Zakona o radu („Službene novine F BiH“ br.43/99 i 32/00) kojim je regulirano da zaposlenik ne može bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Nadalje je navedeno da, neovisno od činjenice da u ugovoru o radu koji je apelant zaključio sa tuženim nije izričito navedena ova zabrana, to ne zanači da se ista ne primjenjuje na apelanta. Obzirom na navedeno sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio poništenje odluke o prestanku ugovora o radu neosnovan te da je samim tim neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plaća.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000 669 od 27. decembra 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je odbio kao neosnovan žalbeni navod apelanta da sud u presudi nije naveo sve dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, jer iz člana 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proizilazi da sud ne treba dokazivati činjenice koje su stranke priznale. U konkretnom slučaju tuženi je priznao da je postojao ugovor o radu i da u ugovoru nije navedena zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem pa tu činjenicu kao nespornu nije trebalo dokazivati. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod apelanta vezan za pogrešnu interpretaciju dokaza budući da apelant nije naveo konkretne dokaze koje je prvostepeni sud pogrešno interpretirao. Nadalje sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta da prvostepeni sud nije vodio računa o obavezama tuženog iz člana 90. i

91. Zakona o radu. Naime sud je naveo da su dokazni prijedlozi tuženog bili usmjereni na dokazivanje da je izvršio svoju obavezu iz člana 90. Zakona o radu, da apelantu omogući da se izjasni u vezi sa učinjenom povredom iz člana 77. Zakona o radu i iznese svoju odbranu, te je iz provedenih dokaza (prvenstvenio saslušanja svjedoka) utvrdio da je tuženi svoju obavezu ispunio, a da pitanje zašto se apelant nije koristio ovim svojim pravom nije od značaja za ishod predmetnog spora niti se prvostepeni sud trebao baviti tim pitanjem. Nadalje sud je ocijenio neosnovanim žalbene tvrdnje apelanta o nepostojanju pravog subjektivitete tuženog u vrijeme počinjene obaveze kao i tvrdnje apelanta o nezakonitosti odluke prvostepenog suda u dijelu u kojem je prihvatio da zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem predstavlja povredu radne obaveze budući da takvo što nije predviđeno Pravilnikom tužene. Naime sud je naveo da je upravo ugovorom o radu apelant preuzeo obavezu (član 11. Ugovora) da ostvaruje i izvršava sva prava i obaveze utvrđene Zakonom o radu pa dakle i obavezu iz člana 77. Zakona, te da je neosnovan žalbeni navod da se radi samo o obligaciono pravnom odnosu a ne disciplinskom. Po zaključku suda to bi bilo u suprotnosti sa članom 88. Zakona kojim se regulira otkaz ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju teže povrede radne obaveze. Obzirom da se tuženi između ostalog bavi i izradom projekata, ova zabrana takmičenja je za tuženog je od bitnog značaja. Konačno sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta da on kao građevinski tehničar nije ni mogao izrađivati projekte budući da je svjedokinja kojom je privatno uradio projekat pred prvostepenim sudom između ostalog izjavila da je apelanta angažirala za izradu projekta i da mu je za taj posao platila te da apelant nije imao primjedbi na iskaz ove svjedokinje. Iz navedenih razloga sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i to član 77, član 88. stav 1. i čl. 90. i 91. Zakona o radu.

4. Apelant smatra da je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant apelaciju posebno ne obrazlaže već se poziva na činjenice iznesene u žalbi od 17. februara 2006. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio navode o povredi prava na pravično suđenje već se pozvao na činjenice iznesene u žalbi. Iz navedenog proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud detaljno i jasno obrazložio zašto je apelantov tužbeni zahtjev odbijen a da je Kantonalni sud vrlo iscrpno obrazložio svaki apelantov žalbeni navod te dao obrazloženje zašto isti ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi cijenili činjenice i dokaze na način koji bi ukazivao na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojim je zasnovao svoj tužbeni zahtjev a iz stanja spisa proizilazi da je sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o radu, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi, da je Općinski sud odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom te da je Kantonalni sud razmotrio apelantovu žalbu i istu odbio kao neosnovanu potvrđujući presudu Općinskog suda. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanta i u ovom dijelu prima facie neosnovani.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-804/07 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio