Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1133/07 (B. K.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1133/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1133/07, rješavajući apelaciju Brane Krsmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Krsmanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
26/05 od 18. januara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Brane Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 14. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-26/05 od 18. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-180/02 od 11. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda Srpsko Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-259/03 od 12. jula 2004. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezan tuženi ZDP „Energopetrol“ Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanta vrati na poslove i radne zadatke na benzinskoj pumpi u Višegradu na kojima je radio prije izbijanja ratnih sukoba. Sud je konstatovao da će se o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu primanja na ime ostvarenog ličnog dohotka i troškova postupka odlučiti naknadno.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-26/05 od 18. januara 2007. godine, revizija tuženog, izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Gž-259/03 od 12. jula 2004. godine je uvažena i pobijana presuda Okružnog suda preinačena na način da se žalba tuženog uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda ukida i tužba odbacuje.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude utvrdio da je apelant kod tuženog bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme počev od 27. septembra 1989. godine, da je apelant bio vojno angažovan u Vojsci Republike Srpske od 17. maja 1992. godine do 21. aprila 1996. godine. Nakon što je demobiliziran, apelanta je Ministarstvo odbrane Republike Srpske-Odsjek u Višegradu uputio da se javi na rad u Benzinsku pumpu u Višegradu, što je i učinio 22. aprila 1996. godine kada je od direktora tuženog dobio usmeno obećanje da će biti vraćen na posao. Budući da se to nije dogodilo, apelant je podnio tužbu radi vraćanja na posao. Prvostepeni sud je na temelju ovih činjenica zaključio da se rokovi utvrđeni u članu 56. i 57. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97, u daljnjem tekstu: ZORO) ne primjenjuju u konkretnom predmetu i nisu obvezivali apelanta. Naime, članom 56. ZORO-a je propisano da radnik koji je nezadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, podnijeti prigovor upravnom odboru preduzeća. Stavom 2. istog člana je propisano da je organ o prigovoru dužan odlučiti u roku od 15 dana od prijema, dok je stavom 3. istog člana propisano da je rješenje doneseno po prigovoru radnika konačno u preduzeću. Članom 57. ZORO-a, stavom 1. je propisano da radnik u roku od 15 dana od prijema rješenja o prigovoru organa iz člana 56. podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava, dok je stavom 2. istog člana propisano da radnik koji se nije koristio pravom na podnošenje prigovora iz člana 56. nema pravo na sudsku zaštitu. Tuženi je stoga morao vratiti apelanta na njegovo radno mjesto ili ga uputiti na čekanje ukoliko su za to bili ispunjeni zakonski uvjeti. Budući da tuženi nije pravilno postupio, tužbenom je zahtjevu udovoljio sud djelimičnom presudom. Ovakvo je shvatanje prvostepenog suda u cijelosti prihvatio drugostepeni sud kada je potvrdio presudu Općinskog suda.
5. Vrhovni sud nadalje navodi da ne prihvata stavove prvostepenog i drugostepenog suda budući da je utvrdio da su, iako je nesporna činjenica da je apelant bio uposlenik kod tuženog, a zatim mobiliziran u Vojsku Republike Srpske, u ovom potupku ipak imale biti primjenjene odredbe iz članova 56. i 57. ZORO-a. Vrhovni sud ovaj svoj stav obrazlaže činjenicom da je apelantov propust da pokrene postupak kod tuženog radi zaštite svojih prava doveo do toga da je apelant osim što je izgubio pravo na pokretanje radnog spora, izgubio i pravo koje bi u tom sporu bilo predmet zaštite. Nižestepeni sudovi su, kako navodi Vrhovni sud, pogrešno primjenili materijalno pravo i zauzeli pogrešan pravni stav kad su apelantovu tužbu uvažili, budući da je u konkretnom predmetu, a u skladu s navedenim odredbama ZORO-a, dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio vraćanje na posao, trebalo odbaciti kao neblagovremenu.
6. Apelant se žali da su mu osporenom presudom presudom povrijeđena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant je, prije nego je u skladu s odredbama iz članova 56. i 57. ZORO-a, pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava kod tuženog, odmah podnio tužbu nadležnom sudu. Budući da bi sud o zaštiti njegovih prava mogao raspravljati samo uz uvjet da je apelant prethodno pokrenuo postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa kod tuženog, što u konkretnom predmetu nije slučaj, apelantova je tužba odbačena kao neblagovremena.
10. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao postupiti u skladu s članovima 56. i 57. ZORO-a, odnosno prije nego je pokrenuo postupak pred nadležnim sudom, morao je pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava kod tuženog. Budući da apelant nije tako postupio, apelacija se ne može meritorno razmatrati jer nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović