Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1210/08 (Skupština Kantona Sarajevo)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1210/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1210/08, rješavajući apelaciju Skupštine Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Skupštine Kantona Sarajevo podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-
1108/07 od 6. februara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Skupština Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 23. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1108/07 od 6. februara 2008. godine.
2. Odlučujući po zahtjevu 15 apoteka, u privatnom vlasništvu sa područja Kantona Sarajevo, podnesenog protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) zbog sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije, Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) je donijelo rješenje broj 01-01-26-001-69-
II/07 od 20. jula 2007. godine kojim se utvrđuje da je apelant donošenjem odluke o usvajanju Mreže farmaceutske djelatnosti od 4. oktobra 2001. godine (objavljene u „Službene novine Kantona Sarajeva“ broj 24/01) sprječava, ograničava i narušava tržišnu konkurenciju na mjerodavnom tržištu u smislu odredbi člana 4. stav 1. tač. c) i d) Zakona o konkurenciji („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 48/05), te je naloženo apelantu da, u roku od 6 mjeseci, donese novu odluku o usvajanju Mreže farmaceutske djelatnosti apoteka u Kantonu Sarajevo koja će omogućiti pod jednakim uslovima svim apotekama, koje imaju rješenje Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo za obavljanje farmaceutske djelatnosti, obavljanje i usluge izdavanja lijekova na recept osiguranim osobama na teret novčanih sredstava Zavoda.
3. Nezadovoljan rješenjem Konkurencijskog vijeća od 20. jula 2007. godine, apelant je podnio Sudu BiH tužbu protiv istog, zbog nepravilne primjene zakona i propisa zasnovanih na zakonu u pogledu nadležnosti Konkurencijskog vijeća, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede pravila postupka u smislu da je pogrešan i suprotan zakonu zaključak Konkurencijskog vijeća da sporna odluka apelanta predstavlja zabranjeno konkurencijsko djelovanje iz člana 4. stav 1. Zakona o konkurenciji, prije svega što po mišljenju apelanta predmetna odluka nije akt koji ima svojstvo sporazuma, ugovora, pojedine odredbe sporazuma ili ugovora, zajedničkog djelovanja, izričitog ili prećutnog dogovora privrednih subjekata, kao i odluke udruženja privrednih subjekata, koji za cilj i posljedicu imaju spriječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relavantnom tržištu, kako je to propisano naprijed navedenom zakonskom odredbom.
4. Presudom Suda BiH broj U-1108/07 od 6. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Konkurencijskog vijeća od 20. jula 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da je Konkurencijsko vijeće povrijedilo Zakon o konkurenciji, primjenjujući isti zakon na odluku apelanta, kao zakonodavnog organa vlasti, iz razloga kako to ističe apelant da apelant nije organ državne uprave, odnosno lokalne samouprave u smislu odredbi člana 2. stav 1. tačke b) Zakona o konkurenciji. Sud BiH je naveo da se navedene zakonske odredbe primjenjuju i na ostala fizička i pravna lica koja neposredno ili posredno, stalno, povremeno ili jednokratno učestvuju na tržištu, bez obzira na pravni status, na oblik vlasništva, sjedište ili prebivalište, odnosno da svi organi/institucije vlasti na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihov pravni status, njihove osnivače (grad, općina, kanton, entitet ili država) ili vlasništvo, a koji svojim djelovanjem sprječavaju, ograničavaju ili narušavaju tržišnu konkurenciju u Bosni i Hercegovini potpadaju pod primjenu Zakona o konkurenciji, te da je Konkurencijsko vijeće u svojoj odluci, u konkretnom slučaju, isključivo utvrđivalo usklađenost predmetne odluke apelanta sa navedenim zakonom, pri tome imajući namjeru apelanta, kao zakonodavca, u pogledu zajedničkog djelovanja na relevatnom tržištu, jer svi pravni akti koji u suštini imaju uticaj na tržište, uključujući i predmetnu odluku apelanta, spadaju u sporazume u smislu člana 4. stav 1. citiranog zakona. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud BiH je odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH broj U-1108/07 od 6. februara 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. U konkretnom slučaju apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant, kao nosilac javne vlasti, smatra da mu pripadaju ljudska prava, odnosno individualna prava koja pripadaju građanima i čija je zaštita zagrantovana Evropskom konvencijom i njenim protokolima.
8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenjivosti prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, odnosno da li se utvrđuju građanska prava i obaveze apelanta u postupku pokrenutom po zahtjevu 15 privatnih apoteka sa područja Kantona Sarajevo u pogledu usklađenosti odluke apelanta od 4. oktobra 2001. godine sa relevantnim odredbama Zakona o konkurenciji, okončanog osporenom presudom Suda BiH od 6. februara 2008. godine.
10. Ustavni sud smatra da u navedenom postupku, kako pred Konkurencijskim vijećem, tako i pred Sudom BiH, nikakva građanska prava i obaveze nisu utvrđivana u odnosu na apelanta, niti je njemu osporenom presudom nametnuta neka posebna i značajna građanska obaveza. Predmetnim rješenjem Konkurencijskog vijeća broj 01-01-26-001-69-II/07 od 20. jula 2007. godine ocjenjivana je isključivo usklađenost odluke apelanta sa Zakonom o konkurenciji. Ustavni sud smatra da spor oko pitanja da li Konkurencijsko vijeće, odnosno Sud BiH ima ili nema zakonsku nadležnost za ocjenjivanje u ovom slučaju nije spor oko građanskih prava ili obaveza u smislu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović