Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/09 (A. K. i M. K.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1230/09, rješavajući apelaciju Ane Kašić i Mladena Kašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ane Kašić i Mladena Kašića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0P 001232 09 Rev od 4. februara 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 346 od 17. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001232 03 P od 26. oktobra 2006. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Kašić i Mladen Kašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0P 001232 09 Rev od 4. februara 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-
Gž-07-000 346 od 17. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 001232 03P od 26. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 13 84 P 001232 03P od 26. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 346 od 17. septembra 2008. godine, odbačen je tužbeni zahtjev apelanata radi poništenja sudskog poravnanja zaključenog 29. septembra 1988. godine, vsp. 4.900,00 KM. Redovni sudovi su ocijenili da je tužba neblagovremena budući da je sporno sudsko poravnanje zaključeno 29. septembra 1988. godine, a tužba radi poništenja sudskog poravnanja je podnesena Osnovnom sudu 14. jula 2003. godine. Tužba je odbačena kao neblagovremena zato što je podnesena nakon što je protekao zakonski rok od pet godina predviđen članom 92 stav 3 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Rješavajući o reviziji apelanata protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 346 od 17. septembra 2008. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 84 0P 001232 09 Rev od 4. februara 2009. godine, kojim je odbacio reviziju kao nedozvoljenu. Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju vrijednost osporenog dijela presude iznosi 4.900,00 KM, te da navedeni iznos ne prelazi iznos od 10.000 KM, kako je propisano članom 237 stav 2 ZPP.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima Osnovnog suda i Okružnog suda utvrđeno je da je tužba radi poništenja sudskog poravnanja podnesena nakon što je protekao zakonski rok predviđen članom 92 stav 3 ZPP.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je tužba odbačena iz formalnih razloga s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali da blagovremeno podnesu tužbu ili opravdaju nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, već su van roka podnijeli tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr Miodrag Simović