Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3910/08 (H. D.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3910/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3910/08, rješavajući apelaciju Huseina Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Delića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000494 od 15. oktobra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Delića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000494 od 15. oktobra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Delić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, koga zastupa Kemal Sejfulović, advokat iz Tuzle, podnio je 20. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000494 od 15. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-

07-000027 od 15. oktobra 2007. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 02/1-1109047524 od 22. decembra 2006. godine, kojim je odbijena žalba apelanta podnesena protiv rješenja Direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda PIO u Tuzli broj 1109047524 od 5. aprila 2006. godine. Predmetnim prvostepenim upravnim rješenjem je priznato pravo apelantu na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 0,001197 KM, počev od 1. aprila 1992. godine, koji je na dan donošenja ovog rješenja iznosio 148,9541 KM sa isplatom od 5. februara 1997. godine, te je navedeno da da se ranije doneseno rješenje zamjenjuje ovim rješenjem.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000494 od 15. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000027 od 15. oktobra 2007. godine.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-

000494 od 15. oktobra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“ Vanredno preispitivanje-ratione materiae

6. Ustavni sud zapaža da se, konkretnom slučaju, apelant žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000494 od 15. oktobra 2008. godine, kojom je odbijen zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000027 od 15. oktobra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje osporene presude Vrhovnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o pravu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Protek roka

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-

283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine). Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000027 od 15. oktobra 2007. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, ali je isti osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iz prethodnog stava u pogledu ratione materiae kompatibilnosti zahtjeva za vanredno preispitivanje u smislu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da zahtjev za vanredno preispitivanje nije efektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000027 od 15. oktobra 2007. godine.

8. S obzirom na to da je apelantu 18. oktobra 2007. godine uručena presuda Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000027 od 15. oktobra 2007. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 20. decembra 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000027 od 15. oktobra 2007. godine.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3910/08 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio