Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-18/07 (M. J. i G. J.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-18/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-18/07, rješavajući apelaciju Milke Janjetović i Gordane Janjetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Janjetović i Gordane Janjetović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-14/05 od 24. oktobra 2006. godine i presude Okružnog suda Banja Luka, broj Ž-202/03 od 9. novembra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Janjetović i Gordana Janjotović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Novog Grada, podnijele su, 27. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-14/05 od 24. oktobra 2006. godine i presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-202/03 od 9. novembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu, broj RS-16/02 od 12. februara 2002. godine, koja je potrvrđena presudom Okružnog suda, broj Ž-202/03 od 9. novembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se ponište rješenja o prestanku radnog odnosa tužene Agencije za posredničke, informatičke, i financijske usluge A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), pobliže označena u navedenim presudama, da se obaveže tužena da apelanticama uspostavi sva prava iz radnog odnosa, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-14/05 od 24. oktobra 2006. godine, revizija apelantica, izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Ž-202/03 od 9. novembra 2004. godine, je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud tokom postupka utvrdili da je tužena Odlukom o sistematizaciji radnih mjesta od 22. juna 2001. godine utvrdila radna mjesta i broj izvršilaca u svojim poslovnim jedinicama, da je tom odlukom utvrđeno da u poslovnoj jedinici u Novom Gradu nema radnih mjesta na kojima su apelantice bile raspoređene, niti ima drugih radnih mjesta na koja su se apelantice mogle rasporediti, pa je direktor tužene, pravilno postupio kada je u skladu s članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) utvrdio da apelanticama prestaje radni odnos zbog prestanka potrebe za njihovim radom. Vrhovni sud je stava da su neosnovani revizijski navodi apelantica da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kad su odbili tužbene zahtjeve apelantica, slijedom čega je revizija odbijena.
4. Apelantice se žale da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Povredu prava na imovinu apelantice vide u «lišavanju» mogućnosti da svojim radom kod tužene ostvaruju redovne mjesečne plaće. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
7. Ustavni sud ovdje podsjeća da prema praksi Europskog suda i «legitimno očekivanje da će se određeni uvjeti primjenjivati» predstavlja imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Europskog suda Pine Valley Developments LTD protiv Irske iz 1991. godine). U slučaju kada je određena osoba u radnom odnosu, ona obavljajući određene poslove za poslodavca «legitimno», sukladno Zakonu o radu, očekuje naknadu za taj svoj rad. Takva vrsta naknade predstavljala bi imovinu zaštićenu Europskom konvencijom po navedenom principu «legitimnog očekivanja». Međutim, u konkretnom slučaju apelanticama je prestao radni odnos, one ne obavljaju nikakve poslove za koje bi legitimno mogle očekivati naknadu, a u sudskom postupku nisu dokazale da im je radni odnos prestao nezakonito. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanatica da će uspjeti sa tužbenim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantice nisu pokazale da imaju «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njihovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović