Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2060/08 (M. Š.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2060/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2060/08, rješavajući apelaciju Miroslava Šarčevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miroslava Šarčevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000341 od 29. aprila 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-366/05 od 31. oktobra 2006. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Šarčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kog zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000341 od 29. aprila 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-366/05 od 31. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs.124/04 od 16. maja 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se AD «Prnjavor ekspres» Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati iznos od 914,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 1. jula 2002. godine pa do isplate, i da mu tuženi nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 475,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. Rješavajući o žalbi tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs.124/04 od 16. maja 2005. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-366/05 od 31. oktobra 2006. godine. Tim rješenjem je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu i apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora potraživanje iz radnog odnosa, odnosno isplata neisplaćenih plata za 2002. i 2003. godinu. Takođe je naveo da je odredbama člana 105 Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 39/03 i 66/03), između ostalog, propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Okružni sud je zaključio da, s obzirom na to da je apelant podnio tužbu sudu 23. septembra 2004. godine i da zahtijeva neisplaćene plate zaključno sa 1. julom 2003. godine, proizilazi da je njegova tužba neblagovremena jer je podnesena nakon što je protekao rok od jedne godine od saznanja da mu tužilac nije isplatio plate, a što je mogao da zna najkasnije svakog 15. u narednom mjesecu.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000341 od 29. aprila 2008. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude zbog toga što vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000 KM. Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 914,00 KM, te da navedeni iznosi ne prelaze iznos od 10.000 KM, kako je propisano članom 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, zatim član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbačena njegova tužba, odnosno revizija podnesena radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant propustio da blagovremeno podnese tužbu sudu u vezi sa kršenjem njegovih prava iz radnog odnosa, odnosno u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 105 Zakona o radu koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Ustavni sud ukazuje na to da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.
9. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je apelant, kao preduslov za raspravljanje o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, morao blagovremeno da podnese tužbu radi zaštite prava ili da opravda nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis,
Ustavni sud, odluke br. U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu radi zaštite svojih prava nije efektivno iscrpio pravne lijekove već je samo formalno, van roka, podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju zato što nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović