Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/07 (Z. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2112/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2112/07, rješavajući apelaciju Zore Mlađenović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zore Mlađenović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 839 od 18. maja 2007. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Mlađenović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 839 od 18. maja 2007. godine.

2. Odlučujući o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu protiv «Incel-holdinga» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj RS-151/99 od 10. maja 2004. godine. Tom presudom je Osnovni sud obavezao tuženog da apelantkinju vrati na posao i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja rješenja od 1. februara 1999. godine, ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Takođe je obavezao tuženog da apelantkinji na ime naknade štete zbog izostale zarade za period od 1. januara 1999. godine do 23. januara 2004. godine isplati iznos od 26.630,32 KM, uvećan za iznos naknade štete zbog izostale zarade za period od dana sačinjavanja nalaza, tj. od 23. januara 2004. godine pa do dana vraćanja na posao, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 2 dispozitiva presude tuženi je obavezan da apelantkinji na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 350,00 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je zahtjev za naknadu troškova iznad dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Stavom 3 dispozitiva presude odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba u dijelu kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje direktora tuženog broj 10704 od 1. februara 1999. godine. Naime, tim rješenjem apelantkinji je utvrđen prestanak radnog odnosa zaključno sa 31. decembrom 1998. godine.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelantkinja propustila prekluzivni rok za podnošenje tužbe. Osnovni sud je zaključio da je apelantkinjina tužba neblagovremena u dijelu kojim je tražila da se poništi odluka o prestanku radnog odnosa, pa je u tom dijelu tužbu odbacio u skladu sa članom 57 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98; u daljnjem tekstu ZRO). Sud je, takođe, naveo da rok za odlučivanje o prigovoru koji je apelantkinja izjavila na odluku o prestanku radnog odnosa nije prekluzivan, te da u konkretnom slučaju tuženi nije odlučivao o apelantkinjinom prigovoru. Sud je zaključio da odluka prvostepenog organa tuženog o prestanku apelantkinjinog radnog odnosa ne može da se smatra konačnom s obzirom na suspenzivno dejstvo prigovora, pa je usvojio apelantkinjin zahtjev za vraćanje na rad i isplatu izgubljene zarade.

4. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj Ž-370/04 od 23. marta 2006. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o naknadi štete zbog izgubljene zarade i dijelu kojim je odlučeno o troškovima spora, te je predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak, dok je žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantkinju vrati na posao.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj Ž-370/04 od 23. marta 2006. godine, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 839 od 18. maja 2007. godine. Tom presudom je Vrhovni sud uvažio reviziju i preinačio presudu Okružnog suda u dijelu kojim je žalba tuženog odbijena tako što je uvažio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj RS-151/99 od 10. maja 2004. godine u dijelu kojim je udovoljeno apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se tuženi obaveže da je vrati na posao i u tom dijelu je odbacio njenu tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude u osporenom dijelu rezultat pogrešne primjene materijalnog prava zaključivši da je apelantkinja propustila prekluzivni rok za podnošenje tužbe. Dalje se navodi da je apelantkinja 12. februara 1999. godine izjavila prigovor protiv odluke tuženog o prestanku radnog odnosa o kom drugostepeni organ tuženog nije odlučivao, te da je apelantkinja mogla da podnese tužbu u roku od 15 dana poslije isteka roka od 15 dana u kom je drugostepeni organ, shodno članu 56 stav 2 ZRO-a, trebalo da donese drugostepenu odluku. S obzirom na to da je apelantkinja podnijela sudu tužbu za zaštitu svojih prava 3. maja 1999. godine, nakon što je protekao zakonski rok, proizilazi da je njena tužba neblagovremena. Sud navodi i da je u ovoj pravnoj stvari pravosnažno odbačena kao neblagovremena tužba u dijelu kojim je apelantkinja tražila da se poništi rješenje tuženog na osnovu kog joj je prestao radni odnos. S obzirom na to da je tužba neblagovremena u pogledu apelantkinjinog osnovnog zahtjeva i da u takvoj situaciji svi zahtjevi koji imaju statusni karakter dijele istu sudbinu, proizilazi da je istovremeno nastupila prekluzija i povodom svih ostalih sporednih zahtjeva koji proizilaze iz apelantkinjinog glavnog zahtjeva. Propuštanjem roka za podnošenje tužbe, kako je na kraju zaključio Vrhovni sud, apelantkinja je izgubila, ne samo pravo na tužbu već i pravo iz radnog odnosa čija se zaštita traži tužbom.

6. Apelantkinja se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude diskriminisana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-

06-000 839 od 18. maja 2007. godine. Naime, tom presudom je uvažena revizija tuženog i preinačena presuda Okružnog suda tako što je žalba tuženog uvažena i ukinuta prvostepena Presuda Osnovnog suda broj RS-151/99 od 10. maja 2004. godine u dijelu kojim je udovoljeno apelantkinjinom tužbenom zahtjevu da se tuženi obaveže da je vrati na posao, i u tom dijelu odbacio njenu tužbu kao neblagovremenu.

10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove već je samo formalno, van roka, podnijela tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju zato što nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2112/07 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio