Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2266/08 (M. R.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2266/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 2266/08, rješavajući apelaciju Mirsada Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Ramića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-000 781 od 23. maja 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Ramić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, koga zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-000 781 od 23. maja 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-294/98 od 24. januara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-120/05 od 13. aprila 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta od 5. oktobra 1998. godine, kojom je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos po rješenju Profesionalne vatrogasne brigade Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 07-
126-169/92 od 19. oktobra 1992. godine, uz obavezu da ga tužena vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati iznos od 54.775,32 KM na ime neisplaćenih plata sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 23. decembra 2004. godine. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme sve do 30. septembra 1992. godine, kada je prestalo njegovo radno angažovanje zbog ratnih okolnosti, odnosno kada je udaljen sa radnog mjesta bez pismenog rješenja, te mu usmeno saopšteno da će mu biti javljeno kada da dođe na posao. Također, sud je utvrdio da je nesporno da tužena nikada nije uručila rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, niti bilo kakvo drugo rješenje u vezi sa njegovim radno-pravnim statusom, te da se tuženoj pismenim zahtjevom obratio 9. septembra 1998. godine. Međutim, sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li je apelantu prestao radni odnos kod tužene, te da li je tužena obavezna da ga vrati na posao i da mu nadoknadi štetu po osnovu isplaćenih plata, kao i da li je tužba blagovremena. Prvostepeni sud je zaključio da je tužba apelanta podnesena nakon isteka roka iz člana 343. u vezi sa čl. 345. i 359. Zakona o državnoj upravi („Službeni list SRBiH“ broj 8/90), te čl. 80. i 83. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92), koji su bili na snazi dana 30. septembra 1992. godine kada je apelantu prestao radni odnos. U vezi sa tim, Osnovni sud je zaključio da se dan saznanja za povredu prava ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa, već i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i da zatraži internu i sudsku zaštitu. Nadalje, sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu, odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, ali da su nakon navedenog datuma ti razlozi prestali da postoje, pa je, shodno tome, sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
3. Odlučujući po reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda broj Ž-120/05 od 13. aprila 2006. godine, Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-000 781 od 23. maja 2008. godine odbio kao neosnovanu njegovu reviziju, zaključivši da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zasnovane na zakonu.
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda od 23. maja 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek zagarantovan članom 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-000 781 od 23. maja 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj Ž-120/05 od 13. aprila 2006. godine i rješenje Osnovnog suda broj Rs-294/98 od 24. januara 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.
8. Dakle, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem prigovora tuženoj, odnosno, tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović