Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/08 (M. B.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2352/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 2352/08, rješavajući apelaciju Mire Balaban, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mire Balaban podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000751 od 11. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-215/05 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je protekao rok da se podnese apelacija.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Balaban (u daljnjem tekstu: apelantkinja) podnijela je 29. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-

000751 od 11. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-215/05 od 16. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-

330/04 od 1. aprila 2005. godine poništena je kao nezakonita Odluka generalnog direktora Javnog preduzeća Radio-televizije Republike Srpske iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku Ugovora o radu broj 02-1795/03 od 14. avgusta 2003. godine. Naime, tom odlukom apelantkinji je kao radnici raspoređenoj na radno mjesto «referent za radne odnose» utvrđen prestanak ugovora o radu i radnog odnosa zaključno sa 4. avgustom 2003. godine, te je naloženo tuženom da apelantkinju vrati u radni odnos na isto radno mjesto, da nastavi sa primjenom ranije zaključenog ugovora o radu, te da nastavak rada upiše u radnu knjižicu počevši od 4. avgusta 2003. godine. Sem toga, tuženi je obavezan da apelantkinji isplati naknadu na ime neispaćenih plata za period i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-215/05 od 16. maja 2007. godine. Tom presudom je Okružni sud žalbu tuženog djelimično uvažio i presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je apelantkinjin zahtjev, kojim je tražila da se vrati u radni odnos, odbio kao neosnovan. Sem toga, Okružni sud je preinačio odluku u dijelu o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Žalba tuženog je u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000751 od 11. aprila 2008. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, zbog toga što vrijednost osporenog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju vrijednost osporenog dijela presude iznosi 4.320,82 KM, te da navedeni iznosi ne prelaze iznos od 10.000 KM, kako je propisano članom 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku.

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4) protekao je rok da se podnese apelacija.

7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 106/04 od 18. januara 2005. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).

8. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000751 od 11. aprila 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Ž-215/05 od 16. maja 2007. godine. S obzirom na navedeno, nesporno je da je u apelantkinjinom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Okružnog suda broj Ž-215/05 od 16. maja 2007. godine.

9. S obzirom na to da je, shodno dokazima u spisu, apelantkinji Presuda Okružnog suda broj Ž-215/05 od 16. maja 2007. godine uručena 8. juna 2007. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 29. jula 2008. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporenu presudu Okružnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon što protekne rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio