Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/07 (D. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2464/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP-2464/07, rješavajući apelaciju Dušana Marijanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Marijanca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000862 od 12. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž-551/05 od 10. maja 2006. godine i presude Općinskog suda Bugojno, broj P-9/03 od 9. maja

2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Marijanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 28. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i 25. septembra 2007. godine dopunu apelacije, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000862 od 12. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-551/05 od 10. maja 2006. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-9/03 od 9. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-9/03 od 9. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-551/05 od 10. maja 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu pobliže označenom u navedenim presudama, da je ništav kupoprodajni ugovor, pobliže označen u navedenim presudama, po kojemu je drugotuženi Javno preduzeće za stambeno komunalne poslove predmetni stan prodao trećetuženom Emiru Pleciću (u daljnjem tekstu: trećetuženi); nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se prvotužena Osnovna škola „Drvetine“ obaveže da sa apelantom zaključi ugovor o prodaji predmetnog stana, te da trpi da se apelant, temeljem tog ugovora, upiše u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog stana, a da se trećetuženi obaveže da apelantu preda stan u posjed. Odbijen je zahtjev apelanta da se svi tuženi obavežu da mu solidarno nadoknade troškove postupka. Apelant je obavezan trećetuženom nadoknaditi troškove postupka.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000862 od 12. juna 2007. godine, revizija apelanta, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-551/05 od 10. maja 2006. godine, je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da iz spisa proizilazi da je prvotužena apelantu kao svom uposleniku dodijelila stan, pobliže označen u navedenim presudama, a da je apelant prije useljenja tražio da se taj stan zamijeni za drugi, u istoj zgradi ali veće površine. Zahtjev apelanta je uvažen, uz uvjet da apelant odmah uplati razliku u cijeni. Budući da apelant nikad nikad nije uplatio razliku u cijeni, niti je uselio u predmetni stan, nižestepeni sudovi su, u skladu s članom 11. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“, br. 14/84, 13/98, 36/98, 2/93; „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98 i 19/99) utvrdili da apelant nije stekao stanarsko pravo i, po stavu Vrhovnog suda, pravilno primjenili materijalno pravo i donijeli pravilne odluke kad su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Apelant se, po stavu Vrhovnog suda, neosnovano poziva na odredbe tačke Xe Odluke o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 7/00, 16/00, 48/00 i 32/02), jer se navedene odredbe odnose na otkup stanova koje lica već koriste, a ne na lica koja nisu u posjedu stana niti su stekli stanarsko pravo.

4. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava i člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencije) te člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1 uz . Europsku konvenciju Ustavni sud konstatuje da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava. Međutim u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Također apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu s obzirom da nije ispoštovao uvjete pod kojima mu je stan mogao biti dodijeljen, niti je ikad zasnovao stanarsko pravo na spornom stanu. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant se, nadalje, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud naglašava da član 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu, pravo koje apelant navodi da mu je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član 8. Europske konvencije. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen (vidi odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).

8. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji nikakvo miješanje u pravo apelanta na mirno uživanje doma, jer je predmet apelacije pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Europski sud za ljudska prava smatra da «učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe» (vidi Europski sud za ljudska prava, Velosa Barreto, od 21. novembra 1995. godine., A.334, str. 11-12). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 8. Europske konvencije nije primjenjiv, jer apelant nije konstituisao dom, pa samim tim ne može ni tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Europske konvencije.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/07 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio