Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2566/07 (S. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2566/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP-2566/07, rješavajući apelaciju Slavka Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Spasojevića podnesena protiv presude Okružnog suda Bijeljina, broj 012-0-U-07-
000059 od 30. augusta 2007. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, broj 04-474-
109/2006 od 27. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovan Vičić, advokat iz Lopara, podnio je 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-U-07-000059 od 30. augusta 2007. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 04-474-109/2006 od 27. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Opštinske komisije za privredu, društvene djelatnsti, opštu upravu i organizaciju uprave Opštine Lopare (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 474-04/II-2-38 od 4. oktobra 1984. godine, Mići Spasojeviću (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) priznato je pravo svojine na zemljištima pobliže označenim u navedenom rješenju i naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Opštinskog suda Tuzla-Odjeljenje u Loparama da, nakon što rješenje postane izvršno, izvrši uknjižbu navedenih zemljišta sa dijelom 1/1 u korist prednika apelanta. Tačkom 3. dispozitiva navedenog rješenja predniku apelanta nije priznato pravo svojine na k.č. br. 735/1 šuma zv. „Lipe“ (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) koju je do tog trenutka držao u posjedu, te je određeno da je uzurpant ima napustiti narednog dana po pravosnažnosti rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Komisija navodi da je, postupajući po službenoj dužnosti u predmetu raspravljanja imovinsko-pravnih odnosa nastalih uzurpacijom zemljišta u društvenoj svojini, zakazala usmenu raspravu na licu mjesta. Tokom rasprave vještak geometar je, identifikacijom i premjerom na licu mjesta te uvidom u Odluku o utvrđivanu granične linije između šuma i šumskog zemljišta s jedne strane i poljoprivrednog zemljišta s druge strane u K.O. Milino Selo („Službeni glasnik Opštine Lopare“, broj 11/81), utvrdio da je sporno zemljište, nakon što je povučena granična linija, ostalo u šumskom kompleksu. Komisija je uvidom u dokumentaciju utvrdila da se sporno zemljište nalazi u šumskom kompleksu, da ga u posjedu drži prednik apelanta, a da se u zemljišnim knjigama vodi kao Društvena svojina. Komisja je, nadalje, utvrdila da je članom 3. stav 1. Zakona o uzurpacijama („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, broj 6/78) propisano da se na zemljištima koja su uzurpirana prije 6. aprila 1941. godine priznaje pravo svojine ukoliko tim zakonom nije drugačije određeno, a stavom 2. istog Zakona propisano da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine ako je to zemljište pod šumom. Obzirom na navedene odredbe Zakona i utvrđeno činjenično stanje, Komisija je postupila kao u dispozitivu rješenja.
4. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Lopare, broj 27-474-16/06 od 4. decembra 2006. godine, koji je potvrđen rješenjem Uprave, broj 04-474-109/2006 od 27. februara 2007. godine, odbačen je zahtjev apelanta kojim je tražio priznavanje prava vlasništva na spornom zemljištu. Prvostepeni organ je utvrdio da pravosnažnim rješenjem Komisije, broj 474-04/II-2-38 od 4. oktobra 1984. godine, predniku aplenata nije priznato pravo svojine na spornom zemljištu. To rješenje Komisije se, prema odredbi člana 13. Zakona o opštem upravnom postupku, moglo poništiti, ukinuti ili izmjeniti samo u zakonom predviđenim slučajevima odnosno primjenom vanrednih pravnih lijekova. Budući da je apelant tražio samo da mu se prizna pravo svojine na spornom zemljištu, a radi se o zahtjevu o kojem je odlučeno pravosnažnim rješenjem Komisije, Uprava je žalbu odbila.
5. Presudom Okružnog suda, broj 012-0-U-07-000059 od 30. augusta 2007. godine, tužba apelanta, podnesena protiv rješenja Uprave, broj 04-474-109/2006 od 27. februara 2007. godine, je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno utvrdili da se sporno zemljište nalazi pod šumom, pa se na njemu, u skladu s članom 6. Zakona o uzurpacijama, apelantu nije priznalo pravo svojine. Stav je Okružnog suda da je drugostepeni organ, budući da je o apelantovom zahtjevu pravosnažno rješeno rješenjem Komisije, pravilno odlučo kada je odbacio apelantov zahtjev, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1., 8., 13. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama, donesenim u postupku koji je pokrenut po njegovom zahtjevu za priznanje prava svojine na spornom zemljištu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud ističe da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud smatra da se u proceduri koja se odnosi na utvrđivanje činjenice da li postoje procesne pretpostavke za vođenje postupka, a za koje je utvrđeno da je o istom zahtjevu prednika podnosioca zahtjeva već pravosnažno riješeno ne utvrđuju građanska prava i obaveze. O meritumu apelantovog zahtjeva pravosnažno je odlučeno rješenjem Komisije broj 474-04/II-2-38 od 4. oktobra 1984. godine. Dakle, Okružni sud i Uprava u ovom postupku nisu odlučivali o tome da li apelant ima pravo svojine na spornom zemljištu, nego su u svojim aktima samo utvrdili činjenicu da ne postoje procesne pretpostavke za meritorno odlučivanje u ovom predmetu Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Također, apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštićena postojeća imovina ili posjed (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Prema tome, prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu, je da li je u predmetnom postupku odlučivano o imovinskim pravima ili posjedu apelanta zaštićenim navedenim odredbama. Navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi su samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U predmetnom postupku redovni sudovi su odlučivali o procesnim pitanjima, konstatujući da je o spornom zemljištu pravosnažno odlučeno rješenjem Komisije na način da je utvrđeno da je riječ o zemljištu u državnom vlasništvu jer je pod šumom zbog čega ne može biti uzurpirano od strane fizičkih lica. Ustavni sud zapaža da apelant nema konstituisano imovinsko pravo na predmetnoj nekretnini, s obzirom da njegov pravni prednik nije stekao pravo vlasništva uzuzrpacijom na predmetnoj nekretnini, niti je apelant mogao imati legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na predmetnoj nekrenini s obzirom na ekplicitne odredbe čl. 3. stav 2. i člana 6. Zakona o uzurpacijama, kojim je propisano da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine ako je to zemljište pod šumom. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je predmet zatite ovog člana samo postojeći dom, odnosno određeni prostor u kojem apelant stanuje, a kako je predmetni postupak vođen u odnosu na zemljište pod šumom jasno je da apelant nema konstituisano pravo na dom na predmetnom zemljištu koje bi bilo zaštićeno članom II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Europske konvencije
11. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran lijek i nediskriminaciju akcesorna prava, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Europskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 13. i 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
12. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz čl. II/3. e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 8. Europske konvencije, i člana 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju iz člana 13. i 14. Europske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović