Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2719/08 (Z. K.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2719/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 2719/08, rješavajući apelaciju Zahida Kunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahida Kunića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000743 od 22. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahid Kunić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000743 od 22. jula 2008. godine.
2. Apelant se tužbom od 2. septembra 2004. godine obratio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kojom je tražio da sud obaveže Općinu Novo Sarajevo i Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida rata Sarajevo da mu isplate ukupan iznos od 82.804,00 KM, na ime neisplaćene invalidnine, naknade za ortopedski dodatak, naknade za tuđu njegu i pomoć i izuzetno materijalno obezbjeđenje za period od 2001. do 2004. godine. Apelant je naveo da je po osnovu vojnog invaliditeta ostvario navedena prava.
3. Rješenjem Općinskog suda broj P-3087/04 B od 14. jula 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-00-
2901 od 25. decembra 2006. godine, odbačen je tužbeni zahtjev apelanta zbog apsolutne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju je navedeno da je za ostvarivanje predmetnih potraživanja apelanta iz tužbe, regulisanih Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 20/97), Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni list SFRJ“ br. 68/81-42/90) i Zakonom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 33/95, 37/95 i 17/96), predviđena nadležnost upravnih, a ne sudskih organa.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000743 od 22. jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda od 25. decembra 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su se oglasili nenadležnim za postupanje u apelantovom slučaju.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda 22. jula 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanta na invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje raspravilo u upravnom postupku, na način što mu je to pravo priznato. Međutim, apelant je nezadovoljan rješenjem Općinskog suda, koje su potvrdili i Kantonalni i Vrhovni sud, a kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za vođenje postupka po njegovoj tužbi, radi isplate novčanih iznosa na ime invalidnine, naknade za ortopedski dodatak, naknade za tuđu njegu i pomoć i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja i tužbu odbacio, nalazeći da su to prava o kojima odlučuje organ uprave određen zakonom i sud nije apsolutno nadležan za vođenje postupka. Naime, navedeno je da je postupak ostvarivanja prava na ličnu invalidninu propisan odredbama člana 91. do 115. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca koji se primjenjuje kao preuzeti republički zakon i kojim je određena nadležnost upravnih organa kako prvostepenih i drugostepenih, a ne sudova redovne nadležnosti. Nadalje, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje je, shodno odredbi čl. 12. i
13. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, pravo za čije se ostvarivanje vodi postupak po službenoj dužnosti kod opštinskog organa uprave nadležnog za boračko-invalidsku zaštitu koji vrši usklađivanje i isplatu izuzetno materijalnog obezbjeđenja. Ustavni sud naglašava da član 10. navedenog Zakona propisuje da «opštinski organ uprave izvršava rješenje o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje i vodi evidenciju sa svim potrebnim podacima o korisnicima prava i promjenama koje su od uticaja na pravo, visinu i prestanak prava». Shodno navedenom riječ o nadležnosti upravnih organa, a ne sudova.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-925/04 od 13. septembra 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelant je, prema utvrđenom stanju propustio da se obrati nadležnom organu uprave, iz čega proizilazi da redovni sudovi, odlučujući o tužbi apelanta, nisu raspravljali o osnovanosti njegovog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant u svojoj apelaciji ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbacivši njegovu tužbu zbog nenadležnosti, te je istakao da mu traženo pravo pripada. Međutim, da bi se raspravilo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju tužbenog zahtjeva apelanta. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović