Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/08 (S. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3316/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3316/08, rješavajući apelaciju Svjetlane Banović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Banović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Uvp-08-000 005 od 24. septembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-07-000 313 od 8. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Banović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnijela je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvp-08-000 005 od 24. septembra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-07-000 313 od 8. oktobra 2007. godine. Zastupnik apelantice je 15. januara 2009. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatnu dokumentaciju.
2. Rješenjem Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 05-372-1594/02 od 10. aprila 2003. godine, odbijen je zahtjev apelantice za utvrđenje prava da nastavi sa trajnim i nesmetanim korištenjem stana u ulici Mladena Stojanovića 9A, Banja Luka.
3. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 01-372-403/03 od 22. jula 2003. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv rješenja Odjeljenja.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj U-988/03 od 7. juna 2006. godine, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet vraćen Odjeljenju na ponovno odlučivanje.
5. Rješenjem Odjeljenja, broj 05-372-1594/02 od 3. oktobra 2006. godine, utvrđeno je da apelantica ima pravo da nastavi sa trajnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana, na kojem je nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje Grad Banja Luka, a nakon smrti nosioca stanarskog prava Ljubice Džakula, bake apelantice.
6. Rješenjem Ministarstva, broj 01-372-403/02 od 13. marta 2007. godine, oglašeno je ništavim rješenje Odjeljenja, broj 05-372-1594/02 od 3. oktobra 2006. godine, i odbačen zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da na osnovu stanja spisa prizilazi da je apelantica 22. augusta 2002. godine nadležnom stambenom organu Opštine Banja Luka podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 20/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/4, 70/04 i 2/05, koje je temeljem Odluke Visokog predstavnika za BiH «Službeni glasnik RS» broj 35/01, stupio na snagu 29. jula 2001. godine). Ministarstvo je dalje navelo da, pošto je odredbom člana 69. stav 1. tog Zakona propisano da danom njegovog stupanja na snagu, na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo, a odredbom člana 71. stav 2. propisano je da se neće primjenjivati odredbe Zakona o stanarskom pravu, koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, iz čega prozilazi da počev od 29. jula 2001. godine, upravni organ za stambene poslove više nije nadležan za postupanje po zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, već je u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, za takve zahtjeve stranaka nadležan redovni sud.
7. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-U-07-000 313 od 8. oktobra 2007. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice izjavljena protiv rješnja Ministarstva. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilno pravno shvatanje Ministarstva da nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, upravni organ za stambene poslove više nije nadležan za postupanje po zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, već je nadležan redovni sud.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-08-000 005 od 24. septembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
9. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju apelantica je zahtijevala da joj se utvrdi pravo da nastavi sa trajnim i nesmetanim korištenjem stana na kojem je nosilac stanarskog prava bila njena baka, a na kojem je nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje Grad Banja Luka. Prvostepeni upravni organ je udovoljio apelantičinom zahtjevu, međutim, drugostepeni organ je oglasio ništavim to rješenje i odbacio zahtjev apelantice, nakon što je utvrdio da predmet ovog spora spada u sudsku nadležnost. Okružni sud je zatim odbio tužbu u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja, a Vrhovni sud zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
13. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred organima uprave apelantica, koja tvrdi da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, tražila da joj se omogući nesmetano korištenje predmetnog stana, za koju je relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova ustanovljena sudska nadležnost. Ministarstvo se, pozivajući na član 7. stav 2., član 69. stav 1. i član 71. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, utvrdilo da predmet ovog spora ne spada u nadležnost upravnih organa, iz kojih razloga je ukinuo prvostepeno rješenje i zahtjev odbacio, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
14. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
15. Na osnovu navedenog, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ministarstvo, Okružni sud i Vrhovni sud, koji su odlučivali u predmetnom postupku, pravilno postupali i primijenili relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja zahtjev apelantice odnosio na pravna i procesna pitanja koja nisu mogla biti raspravljena u upravnom postupku. U takvoj situaciji, apelantica je morala podnijeti predmetni zahtjev redovnom sudu ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović