Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/08 (S.V)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3360/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 3360/08, rješavajući apelaciju S.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija S.V. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 345 od 29. avgusta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1417/02 od 30. maja 2008. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S.V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 345 od 29. avgusta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1417/02 od 30. maja 2008. godine.
2. Apelantkinja je 14. novembra 2002. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena). Apelantkinja je tužbom tražila da sud obaveže tuženu da joj isplati dug na osnovu neisplaćene naknade za topli obrok za period od marta 1999. godine do decembra 1999. godine u ukupnom iznosu od 534,55 KM, zatim za period od januara 2000. godine do decembra 2000. godine u ukupnom iznosu od 578,00 KM i za period od januara 2001. godine do marta 2001. godine u ukupnom iznosu od 120,04 KM. Takođe je tražila i da joj tužena isplati razlike manje isplaćene plate za 1998. godinu u ukupnom iznosu od 605,40 KM i regres za godišnji iznos za 2001. godinu u iznosu od 204,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
3. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1417/02 od 30. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 345 od 29. avgusta 2008. godine, apelantkinjina tužba je odbačena zbog nenadležnosti. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da su, shodno odredbi člana 12 stav 1 Zakona o vojsci («Službeni glasnik RS» br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04), koji je bio na snazi u vrijeme za koje apelantkinja zahtjevom traži isplatu predmetnih potraživanja opisanih u njenoj tužbi od 14. novembra 2002. godine, lica u službi u vojsci vojna lica i radnici u vojsci. Takođe, shodno odredbi člana 121 tog zakona, za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena je upravna nadležnost, pa i akti koje su donijeli vojni organi iz osnova radnopravnih odnosa (naknada plata, naknada na ime regresa, korišćenja godišnjeg odmora i dr.) predstavljaju upravne akte u smislu odredbe člana 7 stav 2 Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94), koji je bio na snazi u spornom periodu (identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima, «Službeni glasnik RS» broj 108/05, koji je sada u primjeni u Republici Srpskoj). Osnovni sud je naveo i da akti vojnih organa Vojske Republike Srpske, doneseni u tim stvarima, imaju pravni karakter upravnog akta koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27 i 28 Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. od 111/04 do 37/06).
4. Apelantkinja smatra da joj je osporenim Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 345 od 29. avgusta 2008. godine i Rješenjem Osnovnog suda broj RS-1417/02 od 30. maja 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo da ne bude diskriminisana u smislu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelantkinja je zahtijevala da joj tužena isplati iznose precizirane u tužbi na ime neisplaćenih plata, regresa za godišnji odmor i toplog obroka, sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepeni i drugostepeni sud su odbacili apelantkinjin tužbeni zahtjev utvrdivši da se predmet ovog spora ne ubraja u sudsku nadležnost.
8. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima apelantkinja, koja je bila u radnom odnosu u Vojsci Republike Srpske, tražila plaćanje određenih iznosa na ime neisplaćenih plata, regresa, toplog obroka i regresa za godišnji odmor, za koje je relevantnim odredbama Zakona o vojsci ustanovljena nadležnost organa uprave. Osnovni i Okružni sud su, pozivajući se na čl. 12 i 121 Zakona o vojsci, član 7 stav 2 Zakona o upravnim sporovima i čl. 27 i 28 Zakona o sudovima, utvrdili da se predmet ovog spora ne ubraja u sudsku nadležnost, te su predmet odbacili zbog nenadležnosti, a što u okolnostima ovog slučaja ne može da se smatra proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
9. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđivanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice: «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one da budu uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu.» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A, broj 24, stav 48). Shodno tome, zaštita apelantkinjinih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda. U takvoj situaciji, apelantkinja je morala da podnese predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili da opravda nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović