Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3492/08 (I. K.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3492/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3492/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kopića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 148 od 25. juna 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Kopić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 31. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 148 od 25. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS: 62/01 od 15. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-365/05 od 12. oktobra 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos u preduzeću „Zrak“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, te da mu naknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 4. juna 1992. godine do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, sve ovo u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepenog rješenja, potvrđenog drugostepenim rješenjem, se navodi da je apelant tek 31. maja 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa, te da, iako rješenje o prestanku radnog odnosa nije nikada uručeno apelantu od strane tuženog, apelant nema opravdanih razloga za propuštanje zakonskih rokova kako za obraćanje nadležnim organima tuženog, tako i nadležnim sudovima u smislu čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89), koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog.

3. Nezadovoljan odlukama prvostepenog i drugostepenog suda, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 148 od 25. juna 2008. godine odbio reviziju kao neosnovanu, budući da se apelant nije u zakonom propisanom roku obratio za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je prihvatljiv stav da bi zahtjev apelanta, u pravilu bio osnovan, do 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Prema stavu Vrhovnog suda do tada se, naime, može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu za zaštitu svojih prava.

4. Apelant smatra da mu je osorenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se žali na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Herecgovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda od 15. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od od 12. oktobra 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

8. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3492/08 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio