Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3634/08 (A.P.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3634/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3634/08, rješavajući apelaciju A.P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.P. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

06-001 095 od 25. juna 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. A.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Buja, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 095 od 25. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-39/05 od 20. januara 2006. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 138 od 21. jula 2006 godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog Doma zdravlja «Sveti Sava» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, na njegovo prijašnje radno mjesto, odnosno na radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 13. jula 1992. godine do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu uplati zakonske stope doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje za isti period.

3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da, kako nije sporno da rješenje o prestanku radnog odnosa nikada nije doneseno, ni uručeno apelantu, proizilazi da ovakvo činjenje tuženog svakako predstavlja njegov propust, te da ovaj propust tuženog nije mogao apelanta da dovede u zabludu o njegovom radnopravnom statusu. Apelant je za povredu svojih prava koju je izvršio tuženi saznao u trenutku prestanka njegovog radnog angažovanja 13. jula 1992. godine, a tužbu sudu je podnio nakon nepunih devet godina (kako proizilazi iz prijemnog pečata suda, 21. marta 2001. godine). Dan saznanja za povredu prava ne može da se ocijeni samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa nego i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i kada je objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu i sudsku zaštitu. Pošto je Odlukom Narodne skupštine RS, objavljenom u «Službenom glasniku RS» broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja 19. juna 1996. godine, upravo do toga dana može da se smatra da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu, odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, te da nakon 19. juna 1996. godine više ne postoje opravdani razlozi za kašnjenje tužbe, pa je Osnovni sud odlučio kao u izreci rješenja.

4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-001 095 od 25. juna 2008. godine odbio apelantovu reviziju, ocijenivši da je stanovište nižestepenih sudova pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je istakao da je apelant već od 13. jula 1992. godine morao da zna da je njegovo pravo povrijeđeno, jer od tada nije radio i nije ostvarivao prava po osnovu rada. Dalje je u obrazloženju navedeno da apelant od tuženog nije tražio internu zaštitu toga prava, a sudsku zaštitu je zatražio tek po proteku devet godina od kada je prestao raditi, odnosno pet godina od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Stoga je apelantova tužba u konkretnoj pravnoj stvari neblagovremena saglasno odredbi člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO), jer je podnesena po proteku roka od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.

5. Vrhovni sud je, dalje, naveo da, zbog vremenskog ograničenja za ostvarenje prava po osnovu rada, propisanog odredbama zakona koji regulišu radne odnose, o neblagovremenom apelantovom zahtjevu nije moglo da se odlučuje. O propisanim prekluzivnim rokovima u radnom sporu sud mora da vodi računa po službenoj dužnosti, njihovim propuštanjem gubi se pravo na tužbu, ali i samo pravo u materijalnom smislu, a princip pravne sigurnosti ne dozvoljava meritorno rješavanje o neblagovremenoj tužbi, bez obzira na to da li je radni odnos prestao nezakonito. Vrhovni sud je, takođe, naveo da apelantu nisu povrijeđena prava zagarantovana članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

6. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 095 od 25. juna 2008. godine kojim je odbijena revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 138 od 21. jula 2006 godine, kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj Rs-39/05 od 20. januara 2006. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.

10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga s obzirom na to da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem tužbe u zakonskom roku nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno da odlučuju o apelantovoj tužbi, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3634/08 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio