Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3663/08 (D. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3663/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP-3663/08, rješavajući apelaciju Dejana Mladenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Mladenovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000224 od 17. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-81/05 od 24. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-1322/04 od 24. januara 2005. godine i Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/1-23-4766/04 od 20. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Mladenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa punomoćnik Anto Mrkić iz Tuzle, podnio je 21. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000224 od 17. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-81/05 od 24. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-1322/04 od 24. januara 2005. godine i Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/1-23-4766/04 od 20. oktobra 2004. godine.

2. Služba je Zaključkom broj 05-02/1-23-4766/04 od 20. oktobra 2004. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-1322/04 od 24. januara 2005. godine, odbacila kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Tuzli, u Rudarskoj ulici broj 37, sprat I, stan broj 4.

3. U obrazloženju zaključka je konstatovano da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 4. avgusta 2004. godine, a da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji nisu bili uništeni ili oštećeni bio 4. oktobar 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03), te da je shodno odredbi člana 18e. istog Zakona, za uništene i oštećene stanove taj rok je bio 30. juni 2002. godine. S obzirom na to, zaključeno je da je predmetni zahtjev podnesen nakon rokova iz gore citiranih članova, pa je odbačen kao neblagovremen, bez upuštanja u utvrđivanje stanja predmetnog stana.

4. Presudom Kantonalnog suda broj U-81/05 od 24. marta 2006. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 12-06/1-23-1322/04 od 24. januara 2005. godine.

5. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-81/05 od 24. marta 2006. godine, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Uvp-06-000224 od 17. septembra 2008. godine.

6. Apelant se žali da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju nadležni organi uprave i redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj AP-25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev za povrat stana, na temelju kojeg organi uprave i redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3663/08 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio