Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3727/08 (Agencija za poslovne usluge i informatiku «PUMA 21» Sarajevo)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izuzeće
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3727/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3727/08, rješavajući apelaciju Agencije za poslovne usluge i informatiku «PUMA 21» Sarajevo, vlasnika Smaje Šatora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za poslovne usluge i informatiku «PUMA 21» Sarajevo, vlasnika Smaje Šatora podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj 065-0-SU-
07-00 4128 od 24. decembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za poslovne usluge i informatiku «PUMA 21» Sarajevo, vlasnika Smaje Šatora podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Ps 016000 08 Pž od 24. septembra 2008. godine, rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj 09 65 Ps 016000 05 Ps od 22. augusta 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj Ps-83/05 III od 14. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za poslovne usluge i informatiku «PUMA 21» Sarajevo, vlasnika Smaje Šatora (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 1. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 65 0 Ps 016000 08 Pž od 24. septembra 2008. godine, rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 09 65 Ps 016000 05 Ps od 22. augusta 2007. godine, rješenja Općinskog suda, broj Ps-83/05 III od 14. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda, broj 065-0-SU-07-00 4128 od 24. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj Ps-83/05 III od 14. decembra 2006. godine, apelantu je vraćena tužba podnesena 17. januara 2005. godine i naloženo da istu uredi u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), u roku od 8 dana od dana prijema rješenja. U izreci rješenja je dalje navedeno da ako se ispravka tužbe dostavi ovom sudu u određenom roku, smatrat će se da je ista podnesena onog dana kada je prvi put bila podnesena, ako ne bude vraćena u određenom roku smatrat će se da je tužba povučena, a ako bude vraćena bez ispravke i dopune, odbacit će se.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj 09 65 Ps 016000 05 Ps od 22. augusta 2007. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Kantonalnog suda, broj 65 0 Ps 016000 08 Pž od 24. septembra 2008. godine, odbačena je kao neuredna tužba u predmetnoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je apelant svojim podneskom od 26. decembra 2006. godine, uređujući tužbu, promijenio tuženu stranu, ali nije postupio po nalogu suda, jer se iz dostavljenog podneska nije moglo postupiti po tužbi, posebno jer nije naveden osnov tužbe, broj prekršajnog predmeta, te ovlaštenje za uvid u spis, materijalnu i nematerijalnu štetu i potrebne dokaze, koji bi predstavljali visinu tužbenog zahtjeva po pojedinim vidovima, sa potrebnim dokazima.
4. Rješenjem Općinskog suda, broj 065-0-SU-07-00 4128 od 24. decembra 2007. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izuzeće sudije Stojana Tojčića u predmetu ovog suda, broj 09 65 Ps 016000 05 Ps.
5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“ (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“ U odnosu na parnični postupak
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Općinski sud je donio rješenje, broj 09 65 Ps 016000 05 Ps od 22. augusta 2007. godine, kojom je odbacio apelantovu tužbu kao neurednu, s obzirom da je apelant propustio da u ostavljenom roku uredi tužbu na način kako mu je naloženo od strane suda. Dakle, Općinski sud nije meritorno postupao po tužbi apelanta, već je istu odbacio iz formalnih razloga, budući da apelant u ostavljenom roku nije dopunio predmetnu tužbu. S obzirom da je apelant podnio neurednu tužbu, na osnovu koje Općinski sud, a ni Kantonalni sud, nisu mogli meritorno odlučivati, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
U odnosu na postupak po zahtjevu za izuzeće sudije
9. U pogledu pobijanog rješenja Općinskog suda, broj 065-0-SU-07-00 4128 od 24. decembra 2007. godine, Ustavni sud zapaža da je doneseno u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kojem je sud ispitivao da li postoje zakonski uslovi za izuzeće sudije. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama prava na pravično suđenje, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
10. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kom je odlučivano o zahtjevu apelanta za izuzeće sudije u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.
11. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku koji se u okviru parničnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uslova za izuzeće sudije ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za izuzeće rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li su ispunjeni zakonski uslovi za izuzeće sudije, te stoga, ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
12. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem zahtjeva za izuzeće sudije nastavljen parnični postupak po tužbi apelanta. Pobijanim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda okončan je parnični postupak koji je imao za cilj utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te su u tom postupku stranke mogle aktivno učestvovati i braniti svoje stavove zaštićene garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod akcesornog postupka po zahtjevu za izuzeće sudije, u kom je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujuće za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, broj AP-786/07 od 9. maja 2007. godine). Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje, da postupak po prijedlogu apelanta za izuzeće nije obuhvaćen garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, kako je Ustavni sud zaključio da se postupak povodom zahtjeva za izuzeće sudije nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, navodi u vezi sa povredom člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju se također odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović