Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3809/08 (I. K.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3809/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3809/08, rješavajući apelaciju Irene Krajcer, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irene Krajcer podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 703 od 26. septembra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-345/03 od 14. februara 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Irena Krajcer (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ribnika, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 9. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 703 od 26. septembra 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-
345/03 od 14. februara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
223/00 od 27. februara 2001. godine odbačena je kao nedopuštena apelantkinjina tužba radi vraćanja u radni odnos. Međutim, Rješenjem Okružnog suda broj Ž-205/01 od 15. avgusta 2002. godine ukinuta je navedena presuda Osnovnog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
3. Presudom Osnovnog suda broj Rs-76/02 od 12. maja 2003. godine obavezana je OŠ «Nikola Mačkić» Previja-Ribnik (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantkinju vrati na posao, te isplati joj na ime naknade štete iz osnova izgubljene zarade iznos preciziran u izreci presude i troškove postupka.
4. Rješenjem Okružnog suda broj Ž-345/03 od 14. februara 2006. godine ukinuta je Presuda Osnovnog suda broj Rs-76/02 od 12. maja 2003. godine i apelantkinjina tužba odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju Rješenja je navedeno da, imajući u vidu da je tužena na apelantkinjin zahtjev da bude raspoređena na radno mjesto i da bude obračunata njena plata odgovorila aktom broj 54/2000 od 17. maja 2000. godine, upućenim apelantkinji putem pošte preporučenom pošiljkom isti dan, zbog čega se kao dan predaje pošti ima smatrati kao dan predaje apelantkinji, što je potvrđeno i navodima u tužbi, apelantkinja je bila dužna tužbu za zaštitu svog prava da podnese sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja odgovora povodom podnesenog zahtjeva. Okružni sud je zaključio da, kako je apelantkinja tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 11. septembra 2000. godine, apelantkinjina tužba je podnesena po proteku roka propisanog zakonom, čime je apelantkinja izgubila pravo na sudsku zaštitu.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 703 od 26. septembra 2008. godine odbijena je apelantkinjina revizija. U obrazloženju Rješenja Vrhovni sud je naveo da je tačna tvrdnja koju je apelantkinja iznijela u reviziji da joj tužena od 1. novembra 1999. godine nije isplaćivala plate i druga primanja po osnovu radnog odnosa, do kada je bila upućena na čekanje bez pismene odluke tužene, kao i da joj tužena ni poslije 1. novembra 1999. godine nije dostavila rješenje o prestanku radnog odnosa. To je bila dužnost tužene u smislu člana 2 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), koji je bio na snazi u to vrijeme, kao i u vrijeme kada je tužena pismenim aktom broj 54/2000 od 17. maja 2000. godine obavijestila apelantkinju da ne raspolaže slobodnim radnim mjestima i da joj ne može da isplaćuje plate. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je od tada apelantkinja konačno saznala da ne ostvaruje nijedno pravo po osnovu rada iako joj nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, što je greška tužene. Ali, to nije apelantkinju oslobodilo obaveze da se u zakonskom roku od 15 dana, propisanom odredbom člana 57 stav 1 Zakona o radnim odnosima, tužbom obrati sudu radi zaštite povrijeđenih prava, računajući početak roka od 17. maja 2000. godine, kada ju je konačno tužena obavijestila da je neće vratiti na posao, niti joj isplatiti plate. Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja Osnovnom sudu podnijela tužbu 11. septembra 2000. godine, dakle, po proteku više od tri mjeseca od 17. maja 2000. godine, a u svakom slučaju, po proteku roka propisanog u članu 57 stav 1 Zakona o radnim odnosima.
6. Apelantkinja se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-
000 703 od 26. septembra 2008. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj Ž-345/03 od 14. februara 2006. godine, a kojim je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj Rs-76/02 od 12. maja 2003. godine i apelantkinjina tužba odbačena kao neblagovremena.
10. Dakle, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u roku propisanom zakonom. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno da podnese tužbu, ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i Odluku broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović