Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3907/08 (Veterinarska stanica d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3907/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, dopredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, suci, na sjednici održanoj 10. lipnja 2009. godine, u predmetu broj AP 3907/08, rješavajući apelaciju Veterinarske stanice d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veterinarske stanice d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000838 od 11. rujna 2008. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Veterinarska stanica d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnijela je 18. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000838 od 11. rujna 2008. godine. Apelantov zastupnik je 14. travnja 2009. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju strana u postupku.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Ps. 06-000 058 od 16. listopada 2006. godine, koja je u prizivnom postupku potvrđena Presudom Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pž-07-000 008 od 19. veljače 2007. godine, «Lijanovići» d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) su obvezani apelantu isplatiti dug u iznosu od 214.426,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000838 od 11. rujna 2008. godine usvojena je revizija tuženog, ukinute obje nižestupanjske presude i tužba odbačena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je apelant sporne račune ispostavio tuženom upravo na ime naplate naknade za izvršeni veterinarsko-sanitarni pregled, koji imaju u vidu odredbe čl. 82. i 86. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja («Službeni list SRBiH» broj 14/78). Vrhovni sud je, također, naveo da iz odredaba toč. I-IV i točke V podtočke 1. i 2. Odluke o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko-sanitarni pregled («Službene novine FBiH» broj 6/98) proizlazi da o naplati predmetne naknade odlučuje tijelo uprave u upravnom postupku, a da se prinudna naplata naknade vrši po propisima o prinudnoj naplati poreza. Vrhovni sud je zaključio da, kako ispunjenje porezne obveze rješenjem mjerodavnog tijela ne može biti predmetom raspravljanja u sudskom postupku, jer se prisilna naplata poreza provodi administrativnim putem, to se ni naplata predmetne naknade ne ubraja u sudsku mjerodavnost.

4. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. st. 1. i 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je učinkovit i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak radi isplate novčanog potraživanja na ime usluga pregleda i kontrole mesnih proizvoda i mesa, te kontrole utovara i istovara robe, a koje je vršio apelant. Općinski sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, što je potvrdio i Kantonalni sud u prizivnom postupku. Međutim, Vrhovni sud je, postupajući povodom revizije tuženog, ukinuo obje presude i odbacio apelantovu tužbu nakon što je utvrdio da se predmet ovog spora ne ubraja u sudsku mjerodavnost.

8. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima apelant tražio da mu tuženi isplati dug na temelju pregleda i kontrola, za što je relevantnim odredbama Odluke o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko-sanitarni pregled ustanovljena mjerodavnost upravnih tijela. Vrhovni sud je, pozivajući se na čl. 82. i 86. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja i toč. I-IV i točku V podtočke 1. i 2. Odluke o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko-sanitarni pregled, utvrdio da se predmet ovog spora ubraja u mjerodavnost upravnih tijela. Zbog toga je ukinuo presude nižestupanjskih sudova i tužbu odbacio, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

9. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje mjerodavnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka» (vidi Europski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. studenoga 1980. godine, serija A, broj 39, stavak 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Europska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sustave država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Europska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Europske konvencije mjerodavnim tijelima svake države potpisnice: «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sustavu» (vidi Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A, broj 24, stavak 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih tijela i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. Na temelju navedenog, proizlazi da je Vrhovni sud, koji je odlučivao u revizijskom postupku, pravilno postupio i primijenio relevantne odredbe Odluke o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko-sanitarni pregled. Naime, očito je da se u okolnostima ovog slučaja apelantov zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja o kojima se nije moglo raspravljati u parničnom postupku. U takvoj situaciji apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev mjerodavnom upravnom tijelu ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno mjerodavnom tijelu, tj. opravdati nemogućnost iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. lipnja 2001. godine, točka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3907/08 (Veterinarska stanica d.o.o… | Sudska praksa | Aktio