Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3919/08 (S. K.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 2a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3919/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3919/08, rješavajući apelaciju Suada Kalesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Kalesića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-354/04 od 3. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Kalesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-354/04 od 3. septembra 2008. godine. Apelant je 21. januara 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Zaključkom Službe za prostorno uređenje stambeno komunalne djelatnosti i razvoj Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Služba), broj 06/8-23-878/02 od 12. juna 2002. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed u ulici 7. Novembar 1, Banovići, međutim, rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Minstarstvo), broj 12-06/2-23-1028/02 od 9. oktobra 2002. godine, poništen je zaključak Službe i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
3. Rješenjem Službe, broj 06/8-23-999/03 od 18. januara 2003. godine, odbijen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio predmetni zahtjev 5. maja 2002. godine, dok je zakonski rok za podnošenja zahtjeva za vraćanje stana bio 4. oktobar 1999. godine, te da apelant nije vršio zamjenu stanova u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99).
4. Rješenjem Ministarstva, broj 12-06/2-23-1028/02 od 12. novembra 2003. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe.
5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-13/04 od 23. aprila 2004. godine, odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj Už-354/04 od 3. septembra 2008. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da kako je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana podnio 5. maja 2002. godine, očigledno je da je taj zahtjev podnesen nakon zakonom predviđenog prekluzivnog roka za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe člana 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03), u kojim odredbama se govori o zamjeni stanova između nositelja stanarskih prava, jer se u ovom predmetu ne radi o takvoj zamjeni, nego je apelant predmetni stan vratio nositelju prava raspolaganja stanom pod uvjetom da mu ovaj da stan u Tuzli.
7. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant je Službi podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je rješenjem od 18. januara 2003. godine, odbila zahtjev apelanta kao neblagovremen. Ovakvo rješenje potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući žalbu apelanta. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 12. novembra 2003. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu, broj U-13/04 od 23. aprila 2004. godine, kojom je tužbu odbio, a zatim je i Vrhovni sud, presudom broj Už-354/04 od 3. septembra 2008. godine, odbio apelantovu žalba protiv presude Kantonalnog suda, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa i Kantonalnog suda koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan.
11. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbijen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović