Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3945/08 (M. M.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3945/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine u predmetu broj AP 3945/08, rješavajući apelaciju Mirka Mirkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Mirkovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 530 od 7. oktobra 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kog zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 530 od 7. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 089-1-P-06-000-768 od 9. jula 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Sarajevo, Pale, da mu isplati iznos na ime dodatka uz penziju u iznosu i za period preciziran u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je donio rješenje kojim je apelantova tužba sa tužbenim zahtjevom da mu Vlada Republike Srpske plati na ime naknade materijalne štete iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom odbačena kao preuranjena. Dalje je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 530 od 7. oktobra 2008. godine, povodom apelantove žalbe, ukinuti su presuda i rješenje Osnovnog suda i tužba odbačena. U obrazloženju Rješenja je navedeno da se tužba u parničnom postupku ne može da odbaci kao preuranjena, jer takva mogućnost nije predviđena nijednom odredbom Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). Okružni sud je, dalje, naveo da, osim toga, ne može ni da prihvati zaključak prvostepenog suda kada je kao preuranjenu odbacio tužbu sa tužbenim zahtjevom prema drugotuženom iz razloga da će apelant, stupanjem na snagu novog Zakona o pravima boraca i vojnih invalida, moći da ostvari svoja prava na naknadu koja mu pripadaju po osnovu boračkog dodatka. Taj zakon će stupiti na snagu nakon zaključenja ročišta za glavnu raspravu u ovoj pravnoj stvari (11. juna 2007. godine), jer je na osnovu odredbe člana 31 stav 2 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 46/04, 52/04 i 20/07) donesena Uredba o boračkom dodatku («Službeni glasnik RS» broj 45/07), kojom su određeni postupak, uslovi i kriterijumi za ostvarivanje prava na borački dodatak. Okružni sud je naveo da, prema članu 2 stav 2 navedene uredbe, pravo na borački dodatak ne mogu da ostvare borci koji su to pravo ili pravo na dodatak uz penziju stekli prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni glasnik RS» broj 35/99) sve dok rješenja kojima je pravo priznato mogu da proizvode pravne posljedice. Okružni sud je naveo da je za rješavanje prava boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca određena upravna oblast, pa i akti kojima se utvrđuju ta prava predstavljaju upravne akte. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju rješenje Fonda penziono-invalidskog osiguranja Republike Srpske od 17. marta 2004. godine, kojim je apelantu priznato pravo na borački dodatak, predstavlja upravni akt (koji je konačan), koji proizvodi pravne posljedice. Okružni sud je, dalje, naveo da stoga, shodno odredbama člana 255 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02), apelant je trebalo da traži izvršenje rješenja kojim mu je priznato pravo na borački dodatak uz penziju kod nadležnog suda (član 260 stav 2 navedenog zakona), jer ne može da se vodi parnica za isplatu potraživanja koje je utvrđeno pravosnažnim i izvršnim rješenjem u upravnom postupku.
4. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak i pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak radi isplate dodatka uz penziju, odnosno naknade materijalne štete. Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev i odbacio eventualni apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, Okružni sud je, postupajući po apelantovoj žalbi, ukinuo presudu i rješenje Osnovnog suda i odbacio apelantovu tužbu nakon što je utvrdio da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.
8. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima apelant tražio isplatu dodatka na penziju, odnosno, ukoliko se taj tužbeni zahtjev odbije, naknadu materijalne štete za koju je relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku ustanovljena nadležnost upravnih organa. Vrhovni sud, pozivajući se na član 255 stav 1 i član 260 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku, utvrdio je da predmet ovog spora spada u nadležnost upravnih organa zbog čega je ukinuo presudu i rješenje nižestepenog suda i tužbu odbacio, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može da smatra proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
9. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđenja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. Na osnovu navedenog, proizilazi da je u konkretnom slučaju Okružni sud, koji je odlučivao u žalbenom postupku, pravilno postupio i primijenio relevantne odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja apelantov zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja o kojima nije moglo biti raspravljeno u parničnom postupku. U takvoj situaciji apelant je morao da podnese predmetni zahtjev nadležnom upravnom organu, ili da opravda nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović