Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/07 (D. G.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-445/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 445/07, rješavajući apelaciju Dragoljuba Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Gajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-119/03 od 15. novembra 2006. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-364-83/2001 od 9. decembra 2002. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoljub Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 26. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-

119/03 od 15. novembra 2006. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-364-83/2001 od 9. decembra 2002. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka broj 03-364-3749/00 od 14. juna 2002. godine apelant je dobio urbanističku saglasnost za dogradnju jedinice dupleksa stambenog objekta bliže označenog u navedenom rješenju. Tačkom dva rješenja određeno je da apelant na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta ima uplatiti iznos od 5.157,00 KM u korist Fonda za uređenje građevinskog zemljišta Grada Banja Luka.

3. Rješenjem Ministarstva broj 01-364-83/2001 od 9. decembra 2002. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv tačke II prvostepenog rješenja.

4. Presudom Vrhovnog suda broj U-119/03 od 15. novembra 2006. godine apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva broj 01-364-83/2001 od 9. decembra 2002. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud navodi da su upravni organi prilikom donošenja osporenih rješenja utvrdili da je članom 70 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“ br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94, 23/98 i 5/99) propisano da naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta obuhvata stvarne troškove pripremanja i opremanja građevinskog zemljišta radi njegovog privođenja namjeni predviđenoj regulacionim planom ili urbanističkom saglasnošću. Stavom 2 istog člana je propisano da se iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje saglasno programu uređenja gradskog građevinskog zemljišta, a stavom 3 tog člana propisano je da se naknada plaća u iznosu koji je utvrđen Programom uređenja građevinskog zemljišta i izgrađenom, odnosno neizgrađenom infrastrukturom na predmetnom lokalitetu, a plaćaju je investitori građevine koja se gradi na tom zemljištu prema jedinici površine objekta za čiju izgradnju se izdaje urbanistička saglasnost. Apelant je uz tužbu Vrhovnom sudu priložio potvrdu Mjesne zajednice Rosulje kojom se potvrđuje da je apelant redovno učestvovao u izgradnji elektro, vodovodne, kanalizacione i telefonske mreže, te asfaltiranju i izgradnji ulične rasvjete, što je, kako apelant navodi, dokaz da u izgradnji infrastrukture nije učestvovao Grad Banja Luka, nego stanovnici mjesne zajednice, i na osnovu koje traži da ga oslobodi od plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je ustanovio da ta potvrda, s obzirom na neodređenost njene sadržine, nije mogla biti uzeta kao relevantna za rješavanje predmetne stvari. Vrhovni sud je, prema stanju u spisu, utvrdio da nema dokaza da je apelant učestvovao u uređenju dodijeljenog građevinskog zemljišta, niti je to vidljivo iz potvrde koju je dostavio, pa se konkretna stvar nije mogla drugačije da riješi.

5. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stanovištima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i, stoga, ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta, kako je to predviđeno Zakonom o građevinskom zemljištu. Stoga, u skladu sa iznesenim stanovištima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati naknadu za uređenje građevinskog zemljišta ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/07 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio