Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/07 (P.A)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-594/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 594/07, rješavajući apelaciju P.A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.A. podnesena protiv Presude Kantonalog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001273 od 11. decembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju, broj P-72/05 od 26. maja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. P.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 10. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-
001273 od 11. decembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), broj P-72/05 od 26. maja 2006. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant 1. jula 1985. godine Osnovnom sudu u Kladnju podnio tužbu protiv tužene Skupštine opštine Kladanj i Osnovne škole «Vladimir Nazor» Kladanj radi brisanja uknjižbe u zemljišnoj knjizi i povraćaja u pređašnje stanje. Rješenjem Osnovnog suda u Kladnju broj P.141/87 od 26. februara 1997. godine prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari, te je odlučeno da će se postupak nastaviti kada prestanu razlozi prekida, a na predlog stranaka. Nakon toga, apelant je pismenim podneskom od 28. jula 2005. godine predložio da se nastavi prekinuti postupak, te je kao prvotuženu označio Opštinu Kladanj (u daljnjem tekstu: prvotužena), a kao drugotuženu JU Osnovna škola «Kladanj» iz Kladnja (u daljnjem tekstu: drugotužena), kao pravne sljednike prethodno tuženih, te je kao vrijednost spora naveo iznos od 5.000,00 KM. U navodima tužbe apelant je, između ostalog, istakao da je predmetne nepokretnosti naslijedio od svog oca A. A., da su mu one oduzete i na jednoj od parcela je sagrađena zgrada Osnovne škole. Istakao je, dalje «da je uvidom u gruntovnicu saznao da su njegove nepokretnosti, na osnovu Rješenja Skupštine opštine Kladanj broj 01/3 UP 921/1-70 od 4. maja 1970. godine, eksproprijacijom prevedene u društvenu svojinu», a da njemu kao stvarnom sopstveniku i posjedniku nije dostavljeno predmetno rješenje.
3. Odlučujući o podnesenom zahtjevu, Opštinski sud je donio Presudu broj P-72/05 od 26. maja 2006. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u korist prvo i drugotužene na parcelama označenim kao k.č. broj 130/04 i broj 130/5 upisanim u k.o. Vranovići, a koja je izvršena u korist prvo i drugotužene pod Dn. brojem 197/70, te da se naloži njeno brisanje i uspostavljanje pređašnjeg stanja na istim parcelama, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Stavom drugim izreke prvostepene presude odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da sporne parcele, označene kao k.č. broj 130/4 i broj 130/5 upisane u k.o. Vranovići, nisu bile upisane na apelantovo ime, a ni na ime njegovog oca, a niti su one bile u njihovom posjedu. Naime, prema rješenju Skupštine opštine Kladanj od 4. maja 1970. godine te parcele su bile svojina drugih lica, te su kao takve bile predmet eksproprijacije od drugih lica, a ne od apelantovog prednika. Stoga, Opštinski sud smatra da apelant nema pravni interes za utvrđivanje pravno valjane uknjižbe prava svojine na navedenim nepokretnostima u korist prvo i drugotužene, a u smislu člana 54 Zakona o parničnom postupku. Opštinski sud je, takođe, naveo da neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, pored činjenice da on nema pravni interes u predmetnoj pravnoj stvari, proizilazi i iz nedostatka aktivne legitimacije apelanta. Naime, u toku postupka on nije dokazao da je bio sopstvenik ili posjednik predmetnih nepokretnosti, a niti da je te nepokretnosti naslijedio od svog oca, jer te činjenice ne proizilaze iz dokaza izvedenih tokom postupka, a apelant nije predočio dokaze u smislu člana 126 Zakona o parničnom postupku, na osnovu kojih bi sud mogao da utvrdi te činjenice, pa je zbog navedenih razloga apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Opštinskog suda broj P-72/05 od 26. maja 2006. godine, donio Presudu broj 003-0-Gž-06-
001273 od 11. decembra 2006. godine kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je pravo svojine na predmetnom zemljištu stekao na jedan od načina propisanih u odredbi člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 14/94) koji je važio u momentu podnošenja tužbe, odnosno člana 23 važećeg Zakona o svojinskopravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03).
5. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštićena je postojeća imovina, ili imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije mogu da se primijene samo na postupke koji imaju za predmet spora „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi da obezbijedi sticanje imovine. Imajući u vidu da apelant nije dokazao da je spstvenik, niti da je bio korisnik nepokretnosti za koju je u sudskom postupku zahtijevao brisanje uknjižbe u zemljišnoj knjizi i povraćaj u pređašnje stanje, niti da je te nepokretnosti naslijedio od svog oca, dakle, nije dokazao postojanje aktivne legitimacije da podnese takav zahtjev, proizilazi zaključak da nije mogao da ima «legitimno očekivanje» da će njegov zahtjev za sticanje imovine biti riješen u njegovu korist (vidi, Evropski sud, Peter Gramzinger i Eva Gramzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmet sudskog postupka nije bila apelantova postojeća „imovina“, niti može da se govori o „opravdanom očekivanju“, koje bi uživalo zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović