Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/09 (N. V.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-598/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 598/09, rješavajući apelaciju Nade Vojvodić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Vojvodić podnesena protiv Rješenja Oktužnog suda u Banjoj Luci broj 011-
0-Ž-08-000 472 od 28. novembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-691/04 od 15. jula 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Vojvodić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 472 od 28. novembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-691/04 od 15. jula 2008. godine.
2. Odlučujući o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Rješenje broj RS-691/04 od 15. jula 2008. godine, kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantkinjina tužba kojom je tražila da joj Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) isplati novčana potraživanja na ime plata za period od 1. decembra 1997. godine do 31. jula 1998. godine, naknade za topli obrok za period od 1. avgusta 1997. godine do 31. decembra 2002. godine, regresa za 2001. godinu, manje isplaćenih plata za juni i juli 2001. godine, troškove prevoza od 1. februara 1999. godine i boračkog dodatka od 1. novembra 2000. godine sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate uz naknadu troškova postupka je odbačena.
3. Rješavajući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-08-
000 472 od 28. novembra 2008. godine kojim je apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i rješenje Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju osporenog rješenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pogrešno naveo da se radi o stvarnoj nadležnosti iz člana 17 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), koja bi kao posljedicu imala obavezu suda da spis ustupi nadležnom sudu shodno odredbi člana 20 stav 1 ZPP. Budući da se u konkretnom slučaju radi o apsolutnoj nenadležnosti suda, u smislu člana 16 ZPP, na što sud pazi tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti, tužba je odbačena primjenom člana 235 tačka 2 ZPP, a u vezi sa članom 16 st. 1 i 2 istog zakona. Osim toga, Okružni sud je naveo čak i da se u konkretnom slučaju ne radi o apsolutnoj nenadležnosti suda, a budući da je tužba podnesena 19. maja 2004. godine i da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja koja su dospjela prije 19. maja 2003. godine, tužba bi bila neblagovremena u smislu člana 118 Zakona o radu – prečišćeni tekst («Službeni list RS» broj 55/07), jer nije podnesena u prekluzivnom zakonom propisanom roku, pa bi je trebalo odbaciti i zbog tog razloga.
4. Apelantkinja se žali da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantkinja se žali na odluku Okružnog suda kojom je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja zaštite prava iz radnog odnosa - isplate po osnovu rada po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđenja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U konkretnom slučaju apelantkinja je, prema utvrđenom stanju u sprovedenom parničnom postupku u dva stepena, propustila da podnese zahtjev mjerodavnom organu, zbog čega redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, nego je tužba odbačena zbog formalnih razloga. U obrazloženju rješenja sudovi su naveli da redovni sudovi nemaju stvarnu nadležnost u rješavanju apelantkinjinog zahtjeva. Apelantkinja, tokom cijelog postupka pred redovnim sudovima, nije argumentovano opravdavala činjenicu da bi podnošenje zahtjeva mjerodavnom organu uprave u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za nju zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu njenih ustavnih prava. Apelantkinja je sve vrijeme tvrdila da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbacili njenu tužbu zbog apsolutne nenadležnosti, te je isticala da joj pripada traženo pravo. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i u postupku pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala da podnese zahtjev stvarnonadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili da opravda nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarnonadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i broj AP 844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelantkinja nije ispoštovala formalne zahtjeve u vezi sa pravnim lijekom, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović