Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-426/09 (V. L.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-426/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 426/09, rješavajući zahtjev Vladimira Luledžije za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vladimira Luledžije za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Luledžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 9. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 098 od 10. decembra 2008. godine i Rješenja Skupštine Općine Trnovo (u daljnjem tekstu: Skupština Općine), broj o1-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio «izvršenje Rješenja Skupštine Općine, broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine» do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine, utvrđeno je pravo vlasništva u korist apelanta na građevinskom zemljištu pobliže označenom u dispozitivu tog rješenja. Stavom 2. tačka 1. osporenog rješenja apelant je obavezan da Općini Trnovo plati naknadu za dodijeljeno zemljište u ukupnom iznosu od 39.562,00 KM, odnosno302 KM po m2.
3. U upravnom sporu po tužbi apelanta protiv navedenog rješenja, Presudom Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0- U-07-000 140 od 3. marta 2008. godine, tužba je uvažena i Rješenje Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine u stavu 2. tačka 1. izreke rješenja je preinačeno tako što je apelant obavezan da plati za dodijeljeno zemljište iznos od 2.161,50 KM, odnosno 16,50 KM po m2. U ostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 098 od 10. decembra 2008. godine uvažen je zahtjev Skupštine Općine za vanredno preispitivanje, te je Presuda Okružnog suda broj 014-
0-U-07-000 140 od 3. marta 2008. godine preinačena, tako što je tužba apelanta protiv Rješenja Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju Presude Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da je osporenim rješenjem povodom zahtjeva apelanta za rješavanje imovinsko pravnih odnosa, a u svrhu trajnog zadržavanja bespravno dograđenog vikend objekta na Jahorini na zemljištu označenom u Rješenju, utvrđeno pravo vlasništva na istom, u površini od 131 m2, te da je apelant obavezan da plati naknadu za to zemljište i naknadu za prirodne pogodnosti u iznosima utvrđenim osporenim rješenjem. Sud je istakao da rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti prethodi izdavanju odobrenja za građenje, odnosno rješenju o dodjeli ili utvrđivanju prava vlasništva na zemljištu na kojem je objekat izgrađen. Postupak izdavanja urbanističke saglasnosti za bespravno sagrađene objekte (kakav status ima apelantov dograđeni dio objekta) provodi se na način koji je propisan članom 92. stav 3 Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS», br. 84/02-prečišćen tekst, 14/03, 112/06 i 53/07), dok se odobrenje za građenje izdaje na osnovu urbanističke saglasnosti i na osnovu dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korištenja građevinskog zemljišta radi izgradnje (član 90. stav 1. točka v. istog zakona). Nadalje, sud je naveo da prema članu 61. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS», br.41/03 i 86/03), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva apelanta, na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje, skupština općine će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta. U smislu člana 63. stav 1. istog zakona, visina ovih naknada se određuje prema mjerilima iz tog zakona i na osnovu Odluke skupštine općine odnosno grada. Identično zakonsko rješenje je i u članu 47. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS», broj 112/06), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, s tim što se prema tom Zakonu naknada određuje prema tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta, troškova uređenja i naknade za prirodne pogodnosti tog zemljišta (renta).
6. Vrhovni sud je ocijenio da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da se nakon ispunjenja uslova za izdavanje urbanističke saglasnosti, što podrazumijeva pravilnu primjenu odgovarajućeg planskog akta (regulacioni plan, urbanistički projekat, plan parcelacije), može podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, ukoliko su riješeni imovinsko pravni odnosi na zemljištu. Zahtjev apelanta za izdavanje urbanističke saglasnosti za legalizaciju bespravno dograđenog dijela objekta se ne može smatrati zahtjevom za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu, pa proizlazi da je nižestepeni sud pogrešno primijenio materijalni propis, kada je uvažio tužbu i riješio predmetnu upravnu stvar u smislu člana 51. Zakona o upravnim sporovima. Sud je zaključio da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja bio na snazi Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS», broj 112/06) i Odluka, koji su pravilno primijenjeni, nakon što je proveden postupak u kojem su utvrđene odlučne činjenice za primjenu tih propisa. Zbog navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani navodi apelanta koje je dao u odgovoru na zahtjev, da je u postupku legalizacije objekta «bespotrebno tražiti bilo kakva odobrenja osim projekta izvedenog stanja».
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi nepravilnu primjenu pravila postupka u upravnom sporu (prekoračenje ovlaštenja) i nepravilnu primjenu materijalnog prava, ističući «da je Vrhovni sud svoju odluku donio prekoračenjem svojih procesnih ovlaštenja, jer je zahtjev za vanredno preispitivanje podnijet zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne zbog povrede zakona.» Apelant je naglasio da je Vrhovni sud svojom odlukom odobrio zabranjeno povratno dejstvo pravnih propisa.
8. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je Presuda Vrhovnog suda proizvela pravnosnažnost i izvršnost Rješenja broj 01-475-5 od 4. oktobra 2007. godine te da bi njegovo izvršenje predstavljalo «flagrantno ugrožavanje finansijske situacije apelanta kao i egzistencije njegove obitelji, te otežalo realizaciju njegovih prava na određivanje pravične i zakonite obaveze na ime naknade za zemljište.»
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri razmatranju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga se razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, zbog čega apelant mora posebno obrazložiti i dokazati razloge zbog kojih traži donošenje privremene mjere.
11. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant, u suštini žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu je apelant iznio svoje argumente.
12. U vezi sa postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon o općem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) propisuje postupak izvršenja rješenja administrativnim putem na novčanom potraživanju ili potraživanju nenovčanih obaveza. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne sudske odluke, nakon što su razlozi i činjenice na kojima je zasnovana ta odluka ispitani u postupku pred nadležnim sudskim instancama, mora imati jasne, konkretne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru, odnosno koji ukazuju da bi donošenjem privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice ili koji ukazuju da je to u interesu apelanta ili pravilnog vođenja postupka. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
13. Na osnovu navedenog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Miodrag Simović