Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3952/08 (Z. K.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3952/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2009, godine, u predmetu broj AP 3952/08, rješavajući zahtjev Zarifa Karovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zarifa Karovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zarif Karović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Adin Buljubašić, podnio je 26. decembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001129 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000148 od 14. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-51/05 od 16. oktobra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio izvršenje presude do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudon Općinskog suda broj P-51/05 od 16. oktobra 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime naknade štete 11.218,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, tužitelj je odbijen. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnog objekta. Za vrijeme trajanja ugovora o zakupu, u poslovnom objektu je izbio požar. Apelant je pokrenuo postupak protiv osiguravajućeg društva radi naknade štete i dobio na ime osiguranja objekta i stvari iznos od 21.256,96 KM uvećan za zakonske zatezne kamate, kao i iznos od 11.218,00 KM zbog štete nastale na objektu i instalacijama. Općinski sud je utvrdio da se apelant naosnovano obogatio jer je iznos na ime naknade štete zbog oštećenja objekta isplaćen njemu, a ne tužitelju. Sud se pozvao na odredbe člana 262. st. 1. i 5. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), član 263. ZOO i član 210. ZOO, te pošto je utvrdio da apelant nije vratio tužitelju poslovni prostor u stanju u kojem ga je primio, obavezao ga je da tužitelju isplati iznos koji je dobio na ime naknade štete na objektu koji je vlasništvo tužitelja.

3. Tužitelj i apelant su izjavili žalbu protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je donio Presudu 006-0-Gž-06-000 148 od 14. marta 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je za svoje odlučenje prvostepeni sud dao jasne, potpune i uvjerljive razloge koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud.

4. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-07-

001129 od 9. oktobra 2008. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana, te da je neosnovan prigovor da je prekoračen tužbeni zahtjev pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je naveo da ni u kom slučaju nije prekoračenje tužbenog zahtjeva činjenica da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu jer je smatrao da je osnovan tužbeni zahtjev pozivom na član 210. ZOO, a ne primjenjujući odredbe ZOO koje regulišu institut naknade štete. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev osnovan po odredbama člana 210. i 219. ZOO, odnosno da je apelant iznos koji je primio od osiguravajućeg društva na ime naknade zbog oštećenja tužiteljevog poslovnog prostora zadržao za sebe, umjesto da njime otkloni štetu i tužitelju vrati objekat u stanju u kojem ga je primio, a što je bila njegova obavezapo odredbi člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Dakle, kako to nije uradio, apelant je imao koristi od imovine tužitelja, a nije imao pravni osnov za sticanje takve koristi.

5. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava način na koji su donijete osporene presude i primjenu zakona, jer su prema navodima apelanta sudovi dosudili tužitelju nešto što nije tražio. Apelant navodi da nije imao pravo na pravičnu raspravu i pristup sudu jer mu nije omogućeno da raspravlja o dosuđenom tužbenom zahtjevu, pošto on nije znao šta je predmet spora. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će spriječiti izvršenje presude „Vrhovnog suda“. Apelant smatra da bi izvršenjem presuda platio nešto što nije bio predmet tužbenog zahtjeva i njegova imovina bi bila umanjena nezakonito.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, apelant traži obustavu izvršenja pravosnažne odluke, pri tom ne navodeći koja je to nenadoknadiva šteta koja bi mu mogla nastati izvršenjem odluke. Apelant navodi da bi izvršenjem došlo do umanjenja njegove imovine, ali Ustavni sud primjećuje da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije, ne obrazlažući posebno zašto smatra da Ustavni sud treba usvojiti zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne sudske odluke, nakon što su razlozi i činjenice na kojima je zasnovana ta odluka ispitani u postupku pred tri instance, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od pravila da se pravosnažne odluke moraju izvršavati. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice ili koji ukazuju da je to u interesu apelanta ili pravilnog vođenja postupka. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu navedenog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3952/08 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio