Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1058/07 (Islamska zajednica Bosanski Novi)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1058/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1058/07, rješavajući apelaciju Islamske zajednice Bosanski Novi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Islamske zajednice Bosanski Novi, podnesene protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Gž-1523/05 od 9. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj P. 167/04 od 29. juna 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Islamska zajednica Bosanski Novi (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1523/05 od 9. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P. 167/04 od 29. juna 2005. godine.
2. Munir Gazić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 28. septembra 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta i Opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi neosnovanog obogaćenja. Tužitelj je u tužbi naveo da je u oktobru 1986. godine, putem javne licitacije, od apelanta kupio nekretnine označene kao k.č. br. 365/4 oranica «Orahovica» površine 750 m² upisana u zk.ul.br. 208 k.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), za iznos od 5.000 DEM. U posjedu predmetnih nekretnina je bio do 1992. godine, kada je napustio teritoriju opštine Novi Grad i kada se vratio 2002. godine bilo mu je onemogućeno da stupi u posjed navedenih nekretnina, jer je na istim bila sagrađena kuća vlasništvo Slobodana Desnice
3. Osnovni sud je presudom, broj P. 167/04 od 29. juna 2005. godine, obavezao apelanta da tužitelju po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. septembra 1990. godine pa do isplate. Stavom 2. dispozitiva predmetne presude odbijen je kao neosnovan ostatak tužbenog zahtjeva apelanta, dok je stavom 3. odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na drugotuženu.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno, da je sud nakon izvedenih dokaza nesporno utvrdio da je tužitelj 1986. godine putem javne licitacije od apelanta kupio predmetne nekretnine i da je na temelju potpisanog kupoprodajnog ugovora uveden u posjed istih. Tužitelj je apelantu na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 5.000 DM. Uvidom u spise predmeta Odjeljenja za opštu upravu Opštine Novi Grad, broj 02/13-477-191/90, rješenje o eksproprijaciji Imovinsko pravne službe Skupštine Opštine Bosanski Novi, broj 02/3-UP-1765-61 od 16. juna 1972, godine i zapisnik od 22. februara 1973. godine, Osnovni sud je utvrdio, da je u korist društvene svojine za potrebe izgradnje asfaltnog puta Bosanski Novi-Rudice-Bosanska Krupa, izvršena eksproprijacija predmetne nekretnine tada vlasništvo apelanta, da je rješenje o eksproprijaciji broj 02/3-UP-1765-61 od 16. juna 1972. godine postalo pravosnažno, kao i da je zaključena nagodba između apelanta i Opštine Novi Grad, kojom se Opština Novi Grad obavezala za izuzeto zemljište apelantu isplatiti 12.496,00 dinara. Osnovni sud je dalje utvrdio da je rješenjem Opštinskog sekretarijata za poslove uprave Opštine Bosanski Novi (u daljnjem tekstu: Sekretarijat), broj 02/13-477-191/90 od 16. jula 1990. godine predmetno zemljište prešlo u društvenu svojinu i kao takvo je 3. septembra 1990. godine u zemljišnim knjigama Bosanski Novi i upisano kao društvena svojina i nakon toga dodijeljno trećem licu na korištenje. Uvidom u zapisnik Sekretarijata od 4. decembra 1990. godine, takođe je utvrđeno da je apelant odustao od svoje žalbe podnesene na rješenje Sekretarijata broj 02/13-477-191/90 od 16. jula 1990. godine nakon što mu je predočen dokaz da je za izuzete nekretnine 1973. godine apelantu isplaćena pravična naknada. Cijeneći navedeno Osnovni sud je zaključio, da je apelant još 22. februara 1973. godine zaključio nagodbu oko isplate nadoknade za zemljište obuhvaćeno rješenjem o eksproprijaciji, broj 02/3-UP-1765-61 od 16. juna 1972. godine, a koje zemljište je nesporno prema stanju spisa isto ono zemljište koje je navedeno u tužbi tužitelja, iz čega proizilazi da je apelant nakon što je primio novčanu naknadu za izuzeto predmetno zemljište isto to zemljište osamdesetih godina prodao tužitelju za iznos od 5.000,00 KM. S tim u vezi a postupajući prema odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/79, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu ZOO), kojom je propisano da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao, tako što je u konkretnom slučaju naknadno otpao pravni osnov temeljem kojeg je apelant od tužitelja primio iznos za kupljeno zemljište koje je postalo društvena svojina, prvostepeni sud je zaključio da se apelant nesnovano obogatio obzirom da je kao sticalac bio nesavjestan.
5. Prvostepenom presudom je takođe odbijen kao neosnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao apelant, budući da je u konkretnom slučaju primjenjen opšti rok zastarjelosti propisan odredbom člana 371. ZOO i koji iznosi 10 godina. Po ocjeni suda rok zastarjelosti je počeo teći onda kada je u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina upisana kao društvena svojina, 4. septembra 1990. godine (nakon upisa predmetnog zemljišta u zemljišne knjige kao društvene svojine, 3. septembra 1990. godine), te imajući u vidu da se tužitelju u rok zastare ne može računati period 15. aprila 1992. godine do 19. jula 1996. godine, iz razloga trajanja ratnog stanja, (pravno shvatanje suda zasnovano na rješenju Vrhovnog suda RS, broj, Rev.329/01 od 5. jula 2001. godine), i da je tužba podnesena 28. septembra 2004. godine. Prema tome sud je zaključio da nije protekao zastarni rok propisan odredbom člana 371. ZOO. Također, prvostepeni sud je zaključio da je potpuno neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženu, iz razloga što tužitelj nije ponudio sudu nikakve dokaze da se drugotužena neosnovano obogatila na njegov račun.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda, broj P. 167/04 od 29. juna 2005. godine, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je obavezao apelanta, da na dosuđeni iznos od 5.000,00 DEM isplati tužitelju kamatu, po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u DEM i to od 3. septembra 1990. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate, na iznos od 5.000,00 KM zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj članom 3. Zakona o visini stope zatezne kamate. Istom presudom u preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud primjenom odredbe člana 214. ZOO zaključio da kod činjenice da je predmetno zemljište u zemljišnim knjigama prepisana na drugotuženu 3. oktobra 1990. godine utvrdio, da je prvostepeni sud pravilno postupio i od toga dana dosudio apelantu zateznu kamatu u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Međutim budući da na dan 3. septembra 1990. godine, nije postojala konvertibilna marka nego njemačka marka, u kojoj valuti je tužitelj platio apelantu iznos ugovorene kupopodajne cijene za kupljene nekretnine, pa obzirom da je odredbom člana 4.a) Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/01 i 52/06) propisano da se na takva sredstva plaća zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa nadalje prema odredbi člana 3. Zakona o visini stope zatezne kamate, Okružni sud je primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, a povodom žalbe apelanta i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati. Okružni sud je dalje zaključio, da je žalba apelanta u preostalom dijelu neosnovana i istu je odbio i prvostepenu presudu u preostalom dosuđujućem dijelu potvrdio, dok je prvostepena presuda ostala neizmjenjena u odbijajućem dijelu (stav 2. i 3.).
8. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje svih navedenih prava je pogrešno i nepotpuno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava. Apelant smatra da je sud u cijelosti pogrešno primjenio cijenio pravni osnov tužbenog zahtjev, sticanje bez osnova, jer kako ističe nije bilo uslova za primjenu istog. U tom smislu navodi da je sud kao ključnu činjenicu cijenio, da je eksproprijacija predmetnog zemljišta izvršena 1973. godine, a pri tome zanemarujući da je zemljište izuzeto u korist drugotužene tek 1991. godine. Po mišljenju apelanta ista se eventualno mogla okarakterisati kao mana volje na strani ugovornih strana, u kom slučaju je tužitelj po mišljenju apelanta mogao podnijeti tužbu za poništenje ugovora, radi rušljivosti shodno članu 111. ZOO. Takođe navodi da je sud pogrešno primjenili institut zastarjelosti (član 371. ZOO), odnosno način njegovog računanja, te da se u konkretnom slučaju trebao primjeniti institut zastare propisan članom
117. ZOO.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud kao sud prve instance, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva tužitelja, zauzeo stav da zahtjev tužitelja, kojim je tražio isplatu novčanog iznosa od 5.000 KM, na ime neosnovanog bogaćenja u odnosu na apelanta u cijelosti osnovan. Ovako stanovište je zauzeo i Okružni sud, dajući u osporenoj presudi odgovore na sve žalbene navode apelanta, ističući naročito da je rješenjem o eksproprijaciji broj, 02/3-UP-1765-61, predmetno zemljište izuzeto od apelanta u korist društvene svojine, a da je zemljište apelant 1986. godine prodao tužitelju putem javne licitacije. Da se apelant saglasio sa izvršenom eksproprijacijom, upućuje zapisnik od 22. februara 1973. godine, da je zaključena nagodba kojom se Općina Novi Grad obavezala za izuzeto zemljište apelantu isplatiti 12.496,00 dinara. Sudovi su nadalje, pored uslova koji se tiče dobrovoljnosti za zaključenje nagodbe za eksproprisano zemljište, analizirali i drugi dokaze, koji potvrđuju činjenicu da je apelant tužitelju prodao zemljište koje je bilo predmet eksproprijacije, na što upućuju zaključci iz zapisnika Sekretarijata, da je apelant odustao od žalbe podnesene na rješenje Sekretarijata broj 02/13-477-191/90 od 16. jula 1990. godine, kada mu je predočen dokaz da mu je za predmeto zemljište, po rješenju o eksproprijaciji, isplaćena pravična naknada. U tom pogledu, sudovi su cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja izveli zaključak, da je apelant na ime neosnovanog bogaćenja, kao nesavjestan sticalac u smislu člana 210.ZOO, obavezan tužitelju isplatiti iznos od 5.000 KM, i za takav zaključak su dali obrazloženja koja nisu proizvoljna. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju preva na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“, koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.
13. Takođe apelantovo navođenje da su sudovi u ovoj pravnoj stvari pogrešno primjenili odredbe o zastari potraživanja, Ustavni sud takođe zapaža da su redovni sudovi na temelju utvrđenih činjenica, primjenom odredbe člana 371. ZOO zaključili da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, jer nije protekao opšti zastarni rok i koji iznosi 10 godina. Po ocjeni redovnih sudova, rok zastarjelosti je prema odredbi navedenog zakona je počeo teći 4. septembra 1990. godine, jer je 3. septembra 1990. godine, predmetna nekretnina upisana kao duštvena svojina u zemljišnim knjigama, s tim da se tužitelju u rok zastare ne može računati period trajanja ratnog stanja, (period 15. aprila 1992. godine do 19. jula 1996. godine), koje je pravno shvatanje sudova zasnovano na rješenju Vrhovnog suda RS, broj, Rev.329/01 od 5. jula 2001. godine) i obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 28. septembra 2004. godine. Sudovi su dali jasne razloge za svoje stanovište da se u konkretnom slučaju ima primjeniti opšti rok zastare potraživanja prema odredbi člana 371. ZOO. Prema tome, ni u odnosu na ovaj apelantov navod, o obrazloženju osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost koja bi mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje nekog od ustavnih prava. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović