Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/07 (B. K.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Privatizacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1098/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1098/07, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije B. K. podnesene protiv Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 014-0-Gž-
06-000 055 od 23. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj P-812/2003 od 16. novembra 2005. godine, te Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 014-0-Gž-07-000 040 od 27. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-06-000-050 od 3. oktobra 2006. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 16. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 055 od 23. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-812/2003 od 16. novembra 2005. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1098/07.
2. Apelant je podnio 26. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 040 od 27. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda broj 092-0-P-06-000-050 od 3. oktobra 2006. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1208/07.
3. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 1098/07. Apelacija broj AP 1098/07
4. Republika Srpska, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac), podnijela je tužbu protiv AD „Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelanta radi poništenja ugovora o otkupu stana koji su apelant i tuženi zaključili 1991. godine.
5. Osnovni sud je donio Presudu broj P-812/2003 od 16. novembra 2005. godine kojom je poništen ugovor o otkupu stana zaključen 26. novembra 1991. godine između apelanta i tuženog, koji je ovjeren u Osnovnom sudu broj OV: II-525/91. Tuženi su solidarno obavezani da plate tužiocu troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude, u vezi sa troškovima postupka, prvostepeni sud je naveo da je odluku donio u skladu sa članom 386 stav 1 u vezi sa članom 395 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 74/05“, u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je utvrdio da se troškovi sastoje od naknade za sastavljanje tužbe prema advokatskoj tarifi, zastupanja na dva ročišta na kojima se meritorno raspravljalo i takse na presudu.
6. Okružni sud, odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, donio je Presudu broj 014-0-Gž-06-000 055 od 23. januara 2007. godine kojom je žalbu u dijelu odluke o troškovima postupka odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant izjavio žalbu zbog odluke o troškovima postupka, u kojoj je istakao da je ugovor koji je poništen bio ovjeren, a do njegove realizacije je došlo nakon što je tadašnji društveni pravobranilac samoupravljanja dao saglasnost, zbog čega je apelant smatrao da nije kriv za vođenje parnice i nastale troškove postupka. Okružni sud je naveo da su troškovi utvrđeni na osnovu čl. 386 i 387 ZPP, prema uspjehu tužioca u predmetu. Dalje, Okružni sud je naveo da i stranke koje zastupa Pravobranilaštvo imaju pravo na naknadu troškova, u skladu sa članom 395 ZPP, pa je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužiocu dosudio troškove.
7. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, isključivo zbog odluke o troškovima postupka. Apelant navodi da je tadašnji društveni pravobranilac dao saglasnost na ugovor iz 1991. godine, te da on nije tako postupio, izbjegli bi se troškovi vođenja postupka. Apelant navodi da je prilikom otkupa stana snosio sve troškove. Takođe, navodi da je za isti stan zaključio novi ugovor o otkupu i tom prilikom opet bio izložen troškovima. Apelacija broj AP 1208/07
8. Osnovni sud je Presudom broj 092-0-P-06-000-050 od 3. oktobra 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže AD “Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 4.727,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Osnovni sud je odlučio da svaka strana snosi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o otkupu stana u društvenoj svojini 1991. godine i u potpunosti izmirio obaveze iz ugovora, tj. platio kupoprodajnu cijenu. Apelant je 2004. godine zaključio novi ugovor o otkupu za isti stan i upisao se u knjigu položenih ugovora kao sopstvenik stana sa dijelom 1/1. Prvostepeni sud je, dalje, utvrdio da je pred Osnovnim sudom zamjenik pravobranioca pokrenuo postupak protiv apelanta i tuženog u kojem je tražio da se poništi ugovor o otkupu stana koji je zaključen 1991. godine. Takođe, prvostepeni sud je kao nesporno utvrdio da je, prilikom zaključenja ugovora iz 2004. godine, apelantu u potpunosti priznata uplata koju je izvršio na ime cijene stana iz ugovora iz 1991. godine, te da je ona preračunata u iznos od 4.727,45 KM.
9. Osnovni sud je u postupku, takođe, utvrdio da je Fond za stanovanje RS podnio tužbu protiv tuženog, i to, između ostalog, i za ugovor o otkupu stana koji je zaključio tuženi sa apelantom, u skladu sa članom 60 stav 3 Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o privatizaciji stanova. Sud je naveo da se u tom postupku radi o regresnoj tužbi, a iznos koji dobije Fond treba da vrati kupcu stana. Osim toga, sud je ocijenio i prigovor zastarjelosti potraživanja tuženog, pa je naveo da je potraživanje zastarjelo. Imajući sve ovo u vidu, sud je zaključio da nije došlo do neosnovanog bogaćenja tuženog i da nisu ispunjeni uslovi iz člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Gž-07-000 040 od 27. februara 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da nije došlo do neosnovanog obogaćenja tuženog u smislu člana 210 ZOO, na koji se prvostepeni sud, prema stavu Okružnog suda, pravilno pozvao. Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je među strankama nesporno da su zaključile ugovor o kupoprodaji stana u društvenoj svojini 26. novembra 1991. godine. Dalje, apelant je odmah isplatio kupoprodajnu cijenu, ali je za isti stan zaključio novi ugovor 20. avgusta 2004. godine, jer je raniji ugovor iz 1991. godine poništen. Prilikom zaključenja novog ugovora apelantu je na ime kupoprodajne cijene priznata ranija uplata obračunata na iznos od 4.727,45 KM. Iz ovakvog utvrđenja prvostepenog suda Okružni sud je zaključio da je novi ugovor između apelanta i tuženog o otkupu stana zaključen u skladu sa odredbom člana 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 65/03).
11. Dalje, Okružni sud je naveo da su navedenim članom u Zakon o privatizaciji stanova dodati novi članovi 60 i 60a. Navedenom izmjenom, tj. članom 60 je propisano da su ugovori o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, a koji su zaključeni prije 29. jula 2001. godine ništavi. Članom 60a je propisano da kupac stana (iz člana 60) ima pravo na otkup stana prema odredbama ovog zakona bez obzira na valjanost ugovora. Istim članom je propisano da se ugovor zaključuje sa Fondom stanovanja RS, a otkupna cijena stana se umanjujeza iznos koji je kupac platio prema ranijem ugovoru. Dalje, u stavu 3 člana 60a je regulisano da Fond ima pravo na regres od prodavca stana za iznos koji je kupac platio na osnovu ugovoraiz člana 60 Zakona, kao i obavezu da prilikom naplate tog iznosa vrati kupcu dio naplaćenog iznosa koji je veći od otkupne cijene stana, ukoliko kupac nije obeštećen na drugačiji način. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan i prigovor o zastarijevanju koji je iznio tuženi, pa je uz pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude, za šta je dao adekvatne činjenične i pravne razloge koje je u cijelosti prihvatio i Okružni sud. Pošto je prvostepena presuda zasnovana na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a ne postoje ni povrede postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, Okružni sud je odlučio da odbije žalbu u skladu sa odredbom člana 226 ZPP.
12. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključak sudova u vezi sa prigovorom o zastarijevanju koji je istakao tuženi, jer zastarjelost, prema apelantovim navodima, počinje tek od momenta poništenja ranijeg ugovora. Takođe, apelant osporava zaključak sudova da nije imao aktivnu legitimaciju, jer traži kamate za novac koji je dao za kupovinu stana, a Fond se pojavljuje kao strana u postupku tek 2004. godine. Dalje, apelant se žali da sud „proizvoljno donosi odluke o troškovima postupka“, pri tome ne vodeći računa o apelantovom materijalnom stanju. Apelant ističe da su osporene odluke nezakonite i da se njima krše njegova prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sostvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Takođe, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant je osporio presude Okružnog i Osnovnog suda. U postupku koji je vođen radi poništenja ugovora iz apelacije broj AP 1098/07 apelant je osporio presude redovnih sudova zbog odluke o troškovima postupka. U predmetu radi neosnovanog bogaćenja koji je osporen apelacijom broj AP 1208/07 apelant se žalio zbog odluke redovnih sudova kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant smatra da je ovakvim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
16. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi u oba predmeta pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ilidiskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u oba predmeta sproveli parnične postupke, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise i relevantne odredbe procesnog zakona. Takođe, nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za donošenje svojih odluka. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može da nađe bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, naročito imajući u vidu da se apelant samo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, a ne navodi kršenje bilo koje garancije prava na pravično suđenje. Takođe, apelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je iznio u žalbama, a o kojima je odlučio Okružni sud u oba postupka i za koje je dao jasne i valjane razloge. Ustavni sud primjećuje da naknadne izmjene u Zakonu o privatizaciji stanova (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/07) koje su uslijedile nakon donošenja presuda koje se osporavaju u apelaciji broj AP 1208/07 ni na koji način ne utiču na apelantova prava, već mijenjaju pravnu situaciju na način da ne dozvoljavaju da Fond za stanovanje ili kupac stana podnesu regresne tužbe, zbog čega ni apelant ne može da očekuje da stekne neko pravo po osnovu kupovine stana iz 1991. godine.
18. Ustavni sud smatra da ni u jednoj apelaciji nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na obje apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant se, takođe, žali da je osporenim presudama, u oba postupka, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnim zaključcima redovnih sudova, a što je Ustavni sud već elaborisao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te pošto uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović