Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1270/07 (B. P.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 130
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1270/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. lipnja 2009. godine, u predmetu broj AP 1270/07, rješavajući apelaciju Blagice Pišković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagice Pišković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-
07-000 234 od 28. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1241/02-I od 11. siječnja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagica Pišković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Rajko Čužić, podnijela je 7. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž.-07-000 234 od 28. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1241/02-I od 11. siječnja 2006. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu radi isplate protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva obrane, koje zastupa Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: tuženi).
3. Općinski sud je donio Presudu broj P-1241/02-I od 11. siječnja 2006. godine kojom je naredio tuženom da apelantici isplati na ime razlike plaće za razdoblje od prosinca 1999. godine do prosinca 2000. godine iznos od 304,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Iznad dosuđenog iznosa apelantičin zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica tražila isplatu razlike plaće prema Pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi u HVO-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a). Sud je kao nepobitno utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog do 31. ožujka 2002. godine i da je primala plaću do 31. ožujka 2002. godine, kada je potpisala Sporazum o razvojačenju i dobila otpremninu. Kao prijeporno među parničnim strankama je bilo pitanje je li apelantica primala puni iznos plaće, odnosno je li joj plaća uopće isplaćena za razdoblje od siječnja do lipnja 2001. godine. Tuženi je pobio da je apelantica u navedenom razdoblju bila nazočna na poslu.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je, sukladno uputama koje je dobio od Kantonalnog suda (koji je u ranijem postupku ukinuo prvostupanjsku presudu), raspravio o pravilnosti primjene Pravilnika koji je dostavio tuženi. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO i Sporazum zaključen između FBiH i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći FBiH pravno valjan, jer je sačinjen sukladno Zakonu o obrani FBiH („Službene novine FBiH“ broj 15/96). Naime, Zakonom o obrani FBiH je propisano da ministar obrane, u suglasnosti sa zamjenikom, donosi propise za koje je ovlašten i izdaje obvezne stručne upute za izvršenje poslova iz stavka 1. članak 28. Zakona o obrani, uz primjenu odredaba članka 130. u svezi sa člankom 168. stavak 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98). Prvostupanjski sud je utvrdio da Pravilnik HVO-a iz srpnja 1998. godine nije pravno valjan, jer je protivan zakonskim odredbama, te da na temelju tog pravilnika apelantici nije mogla biti isplaćena plaća. Dalje, sud je odbio apelantičin zahtjev da joj se isplati plaća od siječnja, tj. ožujka 2001. godine do lipnja 2001. godine. Sud je istaknuo da, sukladno pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03 i 75/05, u daljnjem tekstu: ZPP), apelantica ničim nije dokazala svoje navode da je radila kod tuženog u upitnom razdoblju.
5. Protiv prvostupanjske presude apelantica je uložila priziv. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000 234 od 28. veljače 2007. godine kojom je priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud kao nepobitno utvrdio da su se izvjesno vrijeme primjenjivala dva pravilnika, i to jedan koji se primjenjivao na službenike iz HVO-a i FMO iz reda hrvatskog naroda i Privremeni pravilnik. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da Pravilnik HVO-a ne predstavlja osnovu za isplatu razlike plaće apelantici, jer je protivan pozitivnim zakonskim propisima i Europskoj konvenciji, kao i članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se na različit način tretiraju uposlenici FMO i pripadnici Vojske FBiH obzirom na njihovu nacionalnu pripadnost. To je i stajalište Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz Odluke broj Rev-978/05 od 13. lipnja 2006. godine. Dalje, u svezi sa apelantičinim prizivnim navodom da Pravilnik HVO-a nije proglašen nezakonitim i neustavnim, a razmatrao ga je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud je istaknuo da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine prijedlog odbačen zbog nenadležnosti, dakle, donesena je procesna, a ne meritorna odluka. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je razliku plaće apelantici dosudio prema Privremenom pravilniku. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin zahtjev za isplatu plaće za razdoblje u 2001. godini, jer apelantica ničim nije dokazala da je u navedenom razdoblju radila kod tuženog. Naime, Kantonalni sud je naveo da se radi o razdoblju tzv. hrvatske samouprave, kada su pripadnici HVO-a istupali iz sastava Vojske Federacije BiH, što je notorna činjenica, pa kako je apelantica tvrdila da je radila u prijepornom razdoblju, to je trebala i dokazati.
6. Apelantica se žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno utvrdili da se Pravilnik HVO-a ne primjenjuje, jer je primijenjen na jednu postrojbu u sastavu Vojske FBiH, i da je nezakonit. U svezi s tim, apelantica je istaknula da je ovaj pravilnik bio predmetom ocjene Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i da nije poništen, niti je proglašen neustavnim, pa to nisu mogli uraditi ni redoviti sudovi. Dalje, apelantica se žali da je tuženi trebao dokazati da ona nije radila za vrijeme „samouprave “, koja je počela u ožujku 2001. godine.
7. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neutemeljena ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud primjećuje da se suština apelantičinih navoda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije odnosi na navodno pogrešan i proizvoljan zaključak sudova u svezi sa provedenim dokazima. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su odluke sudova kojim je apelantičin zahtjev za isplatu razlike plaća odbijen, kao i zahtjev da joj se za određeno vremensko razdoblje isplati plaća. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud proveo postupak, te da je uvidom u pravilnike koje mu je tuženi dostavio, uz jasno obrazloženje pozivajući se na zakonske propise, naveo zašto se opredijelio za Privremeni pravilnik. Dalje, sudovi su naveli da u vremenu „hrvatske samouprave“, kada je došlo do istupanja pripadnika HVO-a iz Vojske FBiH, što je notorna činjenica, apelantica nije dokazala da je radila, a što je bila obvezna sukladno odredbama ZPP. Sudovi su na temelju utvrđenog donijeli presude koje apelantica pobija.
11. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dostatno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je istaknula u prizivu, a koje je drugostupanjski sud u svojoj presudi ispitao i zaključio da su neutemeljeni, ali da nije pružila argumente o kršenju bilo koje garancije iz prava na pravično suđenje kako je ono garantirano člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da u takvoj situaciji apelantica nije ničim opravdala svoje tvrdnje o kršenju ovog prava, a apelantičino nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Apelantica se žali da je pobijanim presudama povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se, u biti, navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o pogrešnim zaključcima redovitih sudova, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa pravom na pravično suđenje, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerojatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović