Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-959/07 (R. L.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Diskreciono pravo suda
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-959/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 959/07, rješavajući apelaciju Radovana Laloša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Laloša podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Kž-

06-000 276 od 18. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj K-340/02 od 10. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Laloš (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. marta 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000 276 od 18. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-340/02 od 10. maja 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavljanje izvršenja Presude Okružnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je, 19. aprila 2007. godine, donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio zahtjev apelanta.

2. Osnovni sud je donio Presudu broj K-340/02 od 10. maja 2006. godine kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je saslušao oštećene, svjedoke, pročitao nalaz i mišljenje vještaka, te neposredno saslušao dva sudska vještaka, utvrdio da je apelant zbog vožnje neprilagođenom brzinom iz nehata prekršio propis o bezbjednosti javnog saobraćaja, te izazvao saobraćajnu nesreću uslijed čega je nastupila smrt jednog lica. Sud je u toku postupka utvrdio da su se apelant i oštećeni kretali u pravcu Klašnica i to apelant upravljajući svojim vozilom, a oštećeni na biciklu. Nadalje, sud je utvrdio da je apelant krećući se brzinom većom od propisane prišao svojim vozilom oštećenom, te u momentu kada je oštećeni iznenada poduzeo radnju skretanja u lijevo, zbog brzine kretanja apelanta i nebezbjednog rastojanja, apelant nije uspio zaustaviti svoje vozilo, pa je udario u oštećenog. Sud je utvrdio i odgovornost na strani oštećenog, koja se ogleda u tome da je vozio biciklo na dijelu puta koji je rezervisan za kretanje motornih vozila, kao i da je započeo radnju skretanja u lijevo na nedovoljnoj udaljenosti od vozila kojim je upravljao apelant, a koje se kretalo u istom pravcu. Međutim, na osnovu svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je apelant postupao iz nehata, te ga je oglasio krivim i utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od 8 mjesecu, primjenom odredbi čl. 31, 36. 38. i 39. stav 1. tačka 2. KZ.

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud donio je Presudu broj 011-0-Kž-06-000 276 od 18. decembra 2006. godine kojom je prvostepenu presudu preinačio i to u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznenu sankciju, na način što je umjesto kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Okružni sud je u potpunosti potvrdio činjenice utvrđene od strane prvostepenog suda, nalazeći da je dokazni postupak proveden pravilno i potpuno, te da su osuđeni i njegov branitelj imali sva prava koja proizlaze iz prava na pravično suđenje. U vezi sa žalbenim prigovorom da u spisu postoje četiri nalaza i mišljenja vješatka, a da je sud cijenio samo dva, te da sud nije prihvatio prijedlog odbrane da vještačenje provede vještak P.K., Okružni sud je smatrao ove žalbene prigovore neosnovanim. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud angažovao dva sudska vještaka, koji su dali gotovo saglasan nalaz, koje je prvostepeni sud cijenio zasebno i u vezi sa ostalim dokazima. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nalaz ovih vještaka usmeno obrazložen pred prvostepenim sudom na glavnom pretresu, na kojem su optužba i odbrana postavljali brojna pitanja vještacima. Okružni sud je utvrdio da se postupak vodio po ranijem Zakonu o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te «Službeni glasnik RS» br. 26/93, 14/94 i 6/97, u daljnjem tekstu: ZKP), u kojem je odredbom člana 242. stav 1. bilo propisano da vještačenje naređuje organ koji vodi postupak.

4. Nadalje, sud je naveo da nije cijenio nalaz vještaka C.L., jer je ovaj vještak angažovan od strane „Krajinaosiguranja-D.D. Banja Luka“, te da je ovaj vještak proveo samo analizu saobraćajne nesreće za potrebe osiguravajuće kuće, a u cilju regulisanja štete. Prema stavu Okružnog suda, ovaj nalaz ne sadrži vremensku i prostornu analizu saobraćajne nesreće i ne može imati prednost nad nalazima koji su urađeni po naredbi suda sa jasnim i preciznim pitanjima o kojima su se ovi vještaci izjašnjavali u sudskom postupku. Drugostepeni sud je cijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta u pogledu činjenice da su vještaci „produžili tragove kočenja i povisili koeficijente usporenja“, nedostatak dokaza o saobraćajnim znacima i manjkavost utvrđene dokumentacije. Drugostepeni sud je naveo da činjenica da znak o ograničenju brzine nije unijet u zapisnik o uviđaju ne znači da on zaista i ne postoji, a u čemu je posebno bio kategoričan vještak N.V. koji radi u gradskoj službi za postavljanje saobraćajne signalizacije. Osim toga, put na kojem se desila nesreća, a koji je proglašen za put rezervisan za promet saobraćajnih vozila izgubio je tu kategoriju zbog mnogih promjena na njemu (autobuska stajališta, ukršatnje sa drugim putevima na istom nivou). Nadalje, drugostepeni sud je cijenio da je prvostepni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i zajedno sa drugim izvedenim dokazima utvrdio da se u radnjama apelanta stiču obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Pri tome je drugostepeni sud naveo da to ne znači da oštećeni nije doprinio nastanku nesreće, ali kako je prvostepeni sud jasno utvrdio propuste apelanta koji su u direktnoj uzročnoj vezi sa posljedicom, Okružni sud je cijenio da su neosnovani navodi apelanta da je trebao biti oslobođen od optužbe. Jedina nepodudarnost između mišljenja i zaključaka prvostepenog i drugostepenog suda jeste u načinu odmjeravanja kaznene sankcije. Naime, Okružni sud je naveo da smatra da prvostepeni sud nije na pravilan način cijenio olakšavajuće okolnosti, zbog čega je ovaj sud i preinačio prvostepenu odluku u dijelu kojom je izrečena kaznena sankcija.

5. Apelant smatra da su sudovi u oba stepena pogrešno utvrdili činjenično stanje, da su odbijajući da se provede dokazni postupak vještačenjem od strane još jednog vještaka, na prijedlog odbrane, a koji bi dokazao apelantovu nevinost, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant se žali da su vještaci čije je mišljenje i nalaz sud prihvatio stali na stanovište da se kretao „nebezbjednom“ i „nepropisnom“ brzinom. Međutim, oba vještaka su navela da je uzrok nesreće bilo ponašanje štećenog. Apelant ističe da je predlagao vještačenje po vještaku P.K. koji sud nije prihvatio pozivajući se na odredbe ranije važećeg zakona, gdje stoji „da vještačenje može narediti samo organ koji vodi postupak“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, došlo zbog toga što sud nije proveo vještačenje po vještaku koji je predložio apelant, što je dovelo do toga da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje..

9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant pogrešnu ocjenu dokaza vidi u tome što se odluke zasnivaju na nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke, a koje apelant nije mogao „da dovede u upitnost“, jer su sudovi odbili prijedlog apelanta da se provede još jedno vještačenje. U vezi sa ovim prigovorima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni u prisutnosti apelanta i njegovog branioca, te je apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke i proveo vještačenja po vještacima saobraćajne struke koje je angažovao sud (u skladu sa ranije važećom odredbom člana 242. stav 1. ZKP), pa je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost ispitati vještake, što je i učinila, i eventualno dovesti u pitanje njihov nalaz i mišljenje, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente i svoje dokaze.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat ). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-959/07 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio