Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/07 (L. i B. Đ.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1214/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1214/07, rješavajući apelaciju Ljubiše i Blagomira Đukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše i Blagomira Đukanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Gž-07-000 033 od 24. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Bijeljina broj 080-0-P-05-000 573 od 29. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubiša i Blagomir Đukanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 25. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 033 od 24. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-05-000 573 od 29. novembra 2006. godine.
2. PSZ «Agrosemberija» Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata, radi smetanja posjeda. Tužitelj je predložio da sud utvrdi da su ga apelanti zasmetali u posljednjem mirnom posjedu i činom smetanja oduzeli faktičku vlast na zemljištu koje u naravi čini njiva označena kao k.č. broj 118/18 p.o. Popovi upisana u z.k.ul. broj 919 k.o. Popovi ukupne površine od 25.000 m2, (u daljnjem tekstu: predmetne parcele), preoravanjem iste površine dana 9. novembra 2002. godine, pa da su dužni da u roku od 15 dana uspostave ranije posjedovno faktičko stanje posjeda u mjeri i obimu koje je narušeno činom smetanja na predmetnoj parceli i da se uzdrže od budućeg takvog ili sličnog smetanja.
3. Osnovni sud je donio rješenje broj P-1261/02 od 5. februara 2003. godine, kojim je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odlučujući o žalbi tužitelja Okružni sud je rješenjem Gž-224/03 od 28. aprila 2005. godine, istu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
4. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio novo rješenje broj P-573/05 od 18. januara 2006. godine, kojim je udovoljio tužbenom zahtjevu. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je rješenjem broj 012-0-Gž-06-000 182 od 7. jula 2006. godine, žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
5. Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon ocjene niza provedenih dokaza (saslušanje parničnih stranaka i svjedoka, uviđaja na licu mjesta u prisutnosti vještaka geometra, uvid u materijalne dokaze koji se nalaze u spisu ) donio rješenje broj 012-0-Gž-07-000 033 od 24. januara 2007. godine, kojim je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno ko je vlasnik parcele k.č, broj 118/18 k.o. Popovi i u vezi s tim da li su ili ne apelanti zasmetali tužitelju u njegovom posjedu. Sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužilac bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnih parcela do 6. novembra 2002. godine, kada su apelanti uvedeni u posjed predmetnih parcela od strane Komisije za vraćanje nepokretnosti (u daljnjem tekstu: Komisija) i da su apelanti 9. novembra 2002. godine, uzorali predmetnu parcelu. Također sud je naveo da je rješenjem Komisije broj 04-472-156/97 od 23. marta 2000 godine, sporno zemljište formirano kao nova parcela k.č. broj 118/18 površine 25.000 m2 i da je vraćena apelantima i ostalim nasljednicima Perić Branka ali da je na navedeno rješenje tužilac izjavio žalbu. Visoki predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) svojom Odlukom od 30 augusta 2000 godine («Službeni glasnik RS» broj 31/2000) proglasio je nevažećim Zakon o vraćanju nepokretnosti i Zakon o vraćanju zemljišta, pa kako u vrijeme donošenja Odluke Visokog predstavnika nije riješeno po tužiočevoj žalbi, odnosno rješenje o vraćanju zemljišta nije postalo pravosnažno, sud je zaključio da su apelanti u posjed spornog zemljišta ušli protivpravno te su njegovim preoravanjem zasmetali tužioca u njegovom posjedu tog zemljišta.
7. Odlučujući o žalbi koju su protiv prvostepenog rješenja izjavili apelanti, Okružni sud je rješenjem broj 012-0-Gž-07-000 033 od 24. januara 2007. godine, žalbu odbio i rješenje Osnovnog suda broj 080-0-P-05-000 573 od 29. novembra 2006. godine, potvrdio.
8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelanti kao razlog svoje žalbe navode činjenicu da su u posjed spornih parcela uvedeni od strane Komisije, smatrajući da nema protivpravnosti u njihovoj radnji-preoravanju tih nekretnina. Međutim sud pojašnjava da nije sporno da rješenje Komisije broj 04-472-156/07 od 23. marta 2000 godine nije pravosnažno te odluku prvostepenog suda smatra ispravnom jer se na protivpravnom uvođenju u posjed, makar to uvođenje činio i nadležan državni organ, ne može zasnivati oslobađanje od odgovornosti za tu protivpravnost, ako se za nju znalo. Nesumnjivo je da su u vrijeme uvođenja u posjed i apelanti i Komisija znali za Odluku visokog predstavnika kojima su proglašeni nevažećim Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta sa propisanom posljedicom da se postupak koji je u toku a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine, obustavlja. Prema odredbi člana 78 stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90 i Službeni list RS» broj 38/93) sud je ovlašten ispitati na koji je način u odnosu na tužioca tužena strana došla u posjed sporne stvari. U konkretnom slučaju, zaključio je sud, upravni akt (rješenje o vračanju nekretnine) na osnovu kojeg su apelanti uvedeni u posjed, a obzirom da nije pravosnažno, ima se cijeniti nepostojećim, pa prema tome nije ni moguće pozivanje apelanata na radnje Komisije koje su zasnovane na takvom aktu.
9. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav I. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Herccgovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da se utvrđenje suda trebalo zaustaviti na činjenici da li postoji upravni akt na osnovu kojeg su uvedeni u posjed ili ne postoji. Apelanti su istakli da sud u postupku smetanja posjeda ispituje upravnu stvar jer navodi da nije bilo pravnog osnova za uvođenje u posjed iako utvrđuje da su uvedeni u posjed od strane Komisije, dakle da je do faktičkog oduzimanja posjeda došlo radnjama upravnog organa. Apelanti smatraju da smetanja posjeda nema ako je čin smetanja izvršen po odluci upravnog ili sudskog organa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud utvrdi smetanje posjeda osnovan. Ovako stanovište zauzeo je i sud na sljedećoj instanci dajući u osporenoj presudi odgovor na sve žalbene navode apelanata. Naime u osporenim presudama je obrazloženo da nije sporno da je tužilac bio u mirnom faktičkom posjedu predmetnih nekretnina i da su ih apelanti preorali nakon što ih je Komisija uvela u posjed bez znanja tužioca. Također sudovi su obrazložili da uvođenje apelanata u posjed spornih nekretnina od strane Komisije a na osnovu nepravosnažne Odluke o uvođenju u posjed, nije pravno valjano odnosno da je protivpravno. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje tvrdnje dali jasne, precizne i logične zaključke u pogledu odlučnih činjenica a također su o zasnovane na primjeni materijalnog procesnog zakona koja nije bila proizvoljna, kako Zakona o parničnom postupku tako i Zakona o vlasničko pravnim odnosima koji pored blagovremenosti nastalog smetanja i posljednjeg mirnog posjeda, kao bitnih elemenata za pružanje posjedovne zaštite, predviđa i protivpravnost u postupanju.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelanti također, smatraju da im je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji korespondiraju navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović