Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1279/07 (S. K.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1279/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1279/07, rješavajući apelaciju Suvade Kalkan , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvade Kalkan, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž- 06-000 326 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj P. 237/05 od 4. maja 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvada Kalkan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 326 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P. 237/05 od 4. maja 2006. godine
2. Apelantica je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv Kliničkog centra Istočno Sarajevo, Klinike i bolničke službe Foča (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja prava zakupa na jednosobnom stanu površine 32 m2, koji se nalazi Foči u ulici Cara Dušana bb/bivša Ulica I.G. Kovačića, broj 36. (u daljnjem tekstu: sporni stan), vlasništvo tuženog
3. Presudom Osnovnog suda, broj P: 237/05 od 4. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog sud, broj 015-0-Gž-06-000 326 od 11. aprila 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je stekla pravo da u svojstvu zakupca nastavi sa daljnjim korištenjem spornog stana. Presudom je odbijen i apelanticin zahtjev da presuda suda zamijeni Ugovor o zakupu spornog stana zaključenog između tuženog kao zakupodavca s jedne strane i apelantice kao zakupoprimca, sa druge strane, dok isti ne bude zaključen u skladu sa važećim zakonskim propisima, te zahtjev kojim se tražila da joj tuženi kao zakupodavac daje u zakup kao zakupoprimcu sporni stan, za mjesečnu zakupninu od 29,40 KM i ostali zahtjevi vezani za ustanovljavanje prava zakupa kako su naznačeni u petitu tužbe s obzirom da nije usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona stekla prava da u svojstvu zakupca nastavi sa daljnjim korištenjem spornog stana iz stava 1. izreke presude.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno, da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica u spornom stanu stanovala od januara 1985. godine do 1. aprila 1992. godine, kada ga je napustila zbog izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Takođe je navedeno da je apelantica u sporni stan uselila bez ikakvog pravnog osnova, odnosno bez rješenja tuženog i ugovora o korištenju stana. Na spornom stanu nosilac stanarskog prava je bila Ifeta Ademović (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), koja je u stan uselila na osnovu rješenja tuženog o dodjeli stana na korištenje i na kojem stanu je imala zaključen ugovor o korištenju stana. Dalje je utvrđeno, da je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Foča, broj 05-050-44-1617/05 od 26. oktobra 2005. godine, odbačen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed spornog stana, koje je rješenje postalo pravosnažno 14. novembra 2005. godine, budući da zahtjev nije podnesen od strane nosioca stanarskog prava, niti od člana porodičnog domaćinstva predratnog nosioca stanarskog prava. Osnovni sud je zaključio da je zahtjev apelantice neosnovan, jer je u sporni stan uselila nezakonito, i da se stoga u smislu člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, broj 14/84, 12/87 i 36/96, i „Službeni glasnik RS“, broj 19/93, 22/93 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO) nisu stekli uslovi da sud utvrdi da je ona zakupac, budući da u istom nije stanovala duže od 8 godina. Napuštanjem spornog stana 1. aprila 1992. godine, kako je navedeno u presudi, bez obzira pod kojim okolnostima je to učinjeno, nisu stvoreni uslovi da se apelantica smatra zakonitim korisnikom stana, s obzirom da se nije nalazila u zakonitom posjedu stana, i da u smislu odredbi člana 37. i 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 18/01 do 70/06), nije stekla uslove za zaključenje ugovora o zakupu stana na neodređeno vrijeme.
5. Okružni sud u obrazloženju presude navodi da je po ocjeni ovog suda prvostepena presuda pravilna i zakonita i da je sud za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge. Takođe u smislu odredbe člana 11. ZSO, kojom je propisano da, stanarsko pravo građanin stiče zakonitim useljenjem u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje, Okružni sud je utvrdio da je neosnovan žalbeni navod apelantice da se njeno useljenje u sporni stan na osnovu saglasnosti tadašnjeg direktora tužene, ima smatrati zakonitim useljenjem. Takođe ovaj sud je utvrdio da je predmetni stan imao karakter napuštene imovine, zbog toga je materijalno pravo kao osnov za rješenje ovog spora sadržano u odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, a koji zakon je lex specialis u odnosu na sve druge postojeće propise, pa tako i u odnosu na odredbe Zakona o stambenim odnosima.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je predmetni stan koristila zakonito, jer je u isti uselila uz saglasnost odobrenje tadašnjeg direktora tužene 1985. godine, da je koristila stan u kontinuitetu dužem od 7 godina, te da tuženi protiv nje nije pokretao postupak deložacije. Apelantica je nadalje navela da je za vrijeme korištenja stana plaćala sve društvene obaveze, a koje se plaćaju po osnovu zakonitog korištenja stana, kao što su stanarina, telefon i dr. Apelantica tvrdi da sudovi nisu napravili jasnu distinkciju između nezakonitog useljenja i nezakonitog korištenja stana, tako da je u konkretnom slučaju neprimjenjiva odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer smatra da u predmetni stan nije uselila nezakonito odnosno na provalan ili nasilnički način. Shodno navedenom apelantica smatra da se predmetni stan ima smatrati njenim domom, kao i da joj je povrijeđeno pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
9. Iz navoda apelacije proizilazi da je za apelanticu sporno što redovni sudovi navodno nisu napravili pravilnu distinkciju između nezakonitog useljenja i nezakonitog korištenja stana, što je bilo od odlučnog značaja za rješenje njenog predmeta. U vezi sa ovim navodom Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi rješavajući zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo da u svojstvu zakupca nastavi sa daljnjim korištenjem predmetnog stana, pri tome cijeneći priloženu dokumentaciju uz zahtjev i ostalu službenu evideniciju i nakon što je saslušana apelantica kao podnosilac zahtjeva i vlasnik stana, odbili kao neosnovan zahtjev apelantice. Sudovi su postupajući prema odredbama čl. 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), utvrdili da je apelantica u predmetni stan uselila bez pravnog osnova, tj. nezakonito, obzirom na činjenicu da je na predmetnom stanu na temelju rješenja tuženog o dodjeli predmetnog stana, već bilo ustanovljeno svojstvo nosioca stanarskog prava u korist trećeg lica za koje tuženi nije nikad podnio zahtjev nadležom organu za raskid ugovora. Okružni sud je prvostepenu presudu u cijelosti prihvatio kao pravilnu i zakonitu
11. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u slučaju apelantice redovni sudovi primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Navodi apelantice da je tuženi imao saznanja da koristi predmetni stan i da nije podnio zahtjev za njeno iseljenje nadležnom organu, ne podrazumijeva da se u smislu odredbi ZSO ima smatrati zakonitim korisnikom stana, kako su obrazložili redovni sudovi. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, Ustavni sud samtra apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hrcegovine i člana 6. stav 1. očigledno (prima facie) neosnovanim Pravo na dom
12. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
13. S obzirom na činjenicu da apelantica sa porodicom faktički koristila sporni stan kroz duži vremenski period, da je plaćala sve obaveze za održavanje stana i življenje u stanu, da je zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva bila prijavljena na dresi predmetnog stana, taj prostor predstavlja apelantičin dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.). U ovom kontekstu Ustavni sud naglašava da je relevantno za utvrđenje da li se radi o apelanticinom domu i činjenica da je apelantica živjela u spornom stanu do izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Osporene odluke nesumnjivo prdstavljaju miješanje u pravo apelantice na uživanje doma s obzirom da joj je onemogućeno da ostvari pravo ne temelju kojeg bila ovlaštena i ući u posjed spornog stana. Miješanje u apelantičino pravo na dom je bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i nisu bile proizvoljne kako je Ustavni sud već zaključio u prethodnim stavovima ove odluke. Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi njeno prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
14. Apelantica također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na dom, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović