Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1470/09 (A. A.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Habeas corpus – postupak
- Državljanstvo
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 99
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 35
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1470/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1470/09, rješavajući apelaciju Aiman Awad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aiman Awad podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-190/09 od 11. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aiman Awad (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Sirije, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog podnio je, 14. maja 2009. godine apelaciju, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-190/09 od 11. maja 2009. godine. Apelant je 15. maja 2009. godine dopunio apelaciju. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine i stavljanje pod nadzor apelanta do okončanja postupka povodom tužbe apelanta pred Sudom BiH i Ustavnim sudom, radi poništenja rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP- 01-07-25-2/06 od 13. jula 2007. godine.
2. Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za poslove sa strancima) je rješavajući po službenoj dužnosti, donijela je Rješenje, broj UP-1/19.4.4-07.3-181/09 od 4. maja 2009. godine, kojim je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti Bosne i Hercegovine. Stavom dva rješenja odlučeno je da će se stavljanje pod nadzor apelanta izvršiti 4. maja 2009. godine u 17,00 časova, smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), a stavom tri da se mjera trajanja nadzora određuje za period od 4. maja 2009. godine do 3. juna 2009. godine. Također, stavom četiri, odlučeno je da će izvršenje o stavljanju apelanta pod nadzor, sprovesti službena lica nadležne organizacione jedinice Službe za poslove sa strancima uz saradnju druge organizacione jedinice Ministarstva ili policije, po zahtjevu Službe, te da će troškove boravka i smještaja stranog državljanina snosit imenovani ili BiH iz sredstava za posebne namjene Ministarstva bezbjednosti, o čemu će Služba za poslove sa strancima donijeti posebno rješenje.
3. U obrazloženju rješenja navedeno je da je rješenjem Državne Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija), broj UP-01-07-25-2/06 od 13. jula 2007. godine apelantu državljaninu Sirije oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje je stekao rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 09/2-204-461/92 od 23. marta 1992. godine i rješenjem Ministarstva, broj 07/2-204-222 od 4. marta 1995. godine. Dalje se navodi da je Služba za poslove sa strancima obavještena aktom Suda BiH, broj UR-95/09 od 6. marta 2009. godine, da je apelant pokrenuo upravni spor protiv konačne odluke Državne komisije. Takođe je navedeno da je informacijom Obavještajno-sigurnosne agencije od 4. maja 2009. godine, koja je u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08), nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, Služba za poslove sa strancima obavještena, da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.
4. Iz obrazloženja rješenja, proizilazi da je doneseno u skladu sa ovlaštenjima iz člana 99. stav 2. tačka b.) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08 ), kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili bezbjednost ili međusobne odnose u Bosni i Hercegovini ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u Bosne i Hercegovie. U obrazloženju rješenja je navedeno da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, te procjenu sigurnosnih razloga od strane nadležne agencije ova služba bila u obavezi da primjenom člana 99. stav 2. tačka b.) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a u vezi sa članom 100. istog zakona, donese odluku o stavljanju apelanta pod nadzor. Odluka o troškovima postupka, utemeljena je na odredbi člana 96. stav 4. također, istog zakona.
5. Apelant je protiv navedenog rješenja Službe za poslove sa strancima, izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine shodno odredbi člana 101. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. S obzirom da resorno ministarstvo, nije u roku propisanom odredbom člana 101. stav 3. istog zakona odlučilo o žalbi apelanta, apelant je u smislu odredbe člana 101. stav 4. istog zakona podnio je tužbu za pokretanje upravnog spora pred Sudom BiH, radi poništenja navedenog rješenja Službe.
6. Sud BiH je presudom broj U-190/09 od 11. maja 2009. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju presude sud je, pozivajući se na odredbu člana 101. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, naveo da je, 11. maja 2009. godine, saslušao apelanta u prisustvu njegovog punomoćnika.
7. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja shodno odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ broj: 19/02 i 88/07 i 83/08), Sud BiH je utvrdio da iz pobijanog rješenja proizilazi da je apelant stavljen pod nadzor zato što iz podataka spisa proizilazi da je apelant stranac kome je oduzeto državljanstvo, da je u pobijanom rješenju navedeno da je na osnovu dokumentacije priložene u spisima utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, te da mu je zbog toga primjenom odredbe člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu, određena mjera stavljanja pod nadzor u specijalizovanu ustanovu.
8. Sud BiH je naveo da iz dokumentacije u spisu proizilazi da je apelant stranac kome je oduzeto državljanstvo i u BiH boravi nezakonito, jer mu nije riješeno pitanje odobrenja boravka, i samo iz ovog razloga apelant treba biti smještan u Imigracioni centar. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta, iznesen tokom postupka da on ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BiH, jer je u suprotnosti sa podacima u spisu, budući da iz dijela spisa koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizilazi osnovanost zaključka tuženog o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Sud BiH je zaključio da nije osnovan zaključak apelanta da je on i dalje državljanin BiH, iz razloga što postupak pred Sudom BiH po tužbi apelanta za pokretanje upravnog spora protiv rješenja Državne komisije nije okončan, jer je odluka Državne komisije o oduzimanju državljanstva apelantu konačna, a a svrha upravnog spora je kontrola zakonitosti upravnog akta donesenog od strane institucija BiH iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima. Sud BiH je, pozivajući se na odredbu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu, zaključio da je zaključak Službe za poslove sa strancima o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za javni red i mir i sigurnost BiH, osnovan. Sud BiH je također ukazao da doneseno rješenje o stavljanju pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnji javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, treba posmatrati i u pogledu primjene Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Naime, prema mišljenju suda, stranac može u smislu navedenog Protokola biti ograničen u svome kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Nadalje, sud je naveo da državni organi za sprovođenje zakona nisu obavezni stranca obavještavati o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije nijednim zakonom propisana. Također je navedeno da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa navedenim zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, pa sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine provodi Obavještajnosigurnosna agencija Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 7. st. 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
9. Na kraju, Sud BiH je ocijenio da nije prihvatljiv niti prigovor apelanta da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, iz razloga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa stavljanje stranca pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri, kao u konkretnom slučaju ne može se smatrati povredom navedenog prava. Sud BiH je zaključio da se stavljanjem apelanta pod nadzor ne vrijeđaju ljudska prava apelantove porodice, ukazujući da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, i da stavljanje pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Sud BiH je također naveo da su članom 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisani uslovi i postupak ulaska stranaca u BiH, boravak stranaca u BiH, udaljenje stranaca iz zemlje, prihvat stranaca stavljanje stranaca pod nadzor i dr. Sud BiH je istakao da iz navedene odredbe slijedi da se radi o posebnom zakonu kojim se, zbog specifične prirode ove materije, posebno reguliše pitanje postupka prilikom rješavanja u upravnim stvarima, te uređuju materijalno-pravna pitanja iz ove oblasti - prava i obaveze stranaca na teritoriji BiH, kao i pravo na pravna sredstva i sudsku zaštitu stranaca na teritoriji BiH. Sud BiH je naveo da je ovaj zakon mjerodavan i u pitanju utvrđivanja pravog stanja stvari, izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima, te ocjene dokaza, te da je čl. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku propisana supsidijarna primjena navedenog zakona u slučaju kada je određena materija regulisana posebnim zakonom. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor pravilno i zakonito, pa je primjenom odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučio kao u dispozitivu rješenja.
10. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom I/7.b), II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5, 8 i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu navedenih prava vidi u tome što smatra da ga je „upravna vlast proizvoljno stavila pod nazor na osnovu nepostojećih dokaza“, jer pobijane odluke ne nude razloge niti činjenice i dokaze koji potvrđuju da je on prijetnja po javnu sigurnost BiH. Smatra da je njegovim stavljanjem pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar postoji opasnost njegove deportacije iz BiH. Iako to nije izričito precizirao, Ustavni sud smatra da se njegovi navodi o postojanju opasnosti od deportacije, odnose na povredu člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga apelant smatra da je njegovim stavljanjem pod nadzor Ministarstvo sigurnosti direktno prekršilo odluku Ustavnog suda BiH, broj AP-1222/07 od 3. oktobra 2008. godine i AP-41/09 od 28. marta 2009. godine. Takođe smatra da je donošenjem pobijane odluke, i njegovim stavljanjem pod nadzor „faktički proizvoljno oduzeto državljanstvo BiH“, a što je u suprotnosti sa članom 1. stav 7. tačka b) Ustava Bosne i Hercegovine
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja, stavljanjem pod nadzor, na temelju odluke suda i koje se poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu tako da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o kretanju i boravku stranaca, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
14. Nesporno je da je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor na temelju odredaba člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je u postupku koji je vođen na osnovu dokumentacije i evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi, utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantu konačnom odlukom Državne komisije oduzeto državljanstvo BiH, u kojoj boravi nezakonito, jer nema riješeno pitanje odobrenja boravka, iz kojih razloga mora biti smješten u Imigracioni centar. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, bilo predmet sudskog preispitivanja.
15. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te da je u tom dijelu njegova apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
Pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske
16. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o stavljanju pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je upućivanje apelanta u Imigracioni centar, rezultiralo miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Ustavni sud dalje smatra da je miješanje u navedeno apalantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, dostupna na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba).
17. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
18. U odnosu na dio apelacije, koji se odnosi na povredu apelantovih ustavnih prava iz člana II/7. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio kršenje ovih prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, niti to proizilazi iz informacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava iz člana 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud navodi da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar na osnovu zakonitih odluka, koja činjenica ne znači sama po sebi da će taj postupak se okončati apelantovom deportacijom, niti se ni na koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o apelantovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem. Prema tome, slijedi da u konkretnom slučaju apelant nije žrtva povrede navedenog prava. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem navedenih prava, i da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović