Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1849/07 (L. Z.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1849/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1849/07, rješavajući apelaciju Lazara Zimonjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Zimonjića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Kž-06-000070 od 29. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kp 282/05 od 20. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazar Zimonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Božo Peranović, advokat iz Brčkog, podnio je 25. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-KŽ-06-000070 od 29. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp.282/05 od 20. aprila 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj, Kp.282/05 od 20. aprila 2006. godine, apelantu je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo, zbog krivičnog djela-utaje iz člana 284. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD BiH). Navedeno krivično djelo apelant je izvršio tako što je radeći kao distributer pekarskih proizvoda u DD „Žitopromet“ Brčko (u daljnjem tekstu: Žitopromet) u periodu od 2. januara 2004. godine do 30. septembra 2004. godine, s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist, protivpravno zadržao dio pazara od prodatih pekarskih proizvoda, na koji način je pribavio za sebe imovinsku korist u iznosu od 26.738,46 KM, oštetivši za taj iznos Žitopromet. Na osnovu člana 198. stav 3. KZ BD BiH, sud je apelanta takođe obavezao da na ime imovinsko pravnog zahtjeva isplati Žitoprometu, iznos od 26.738,46 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je ovaj sud ispitujući optužnicu Tužilaštva broj Kt.519/04 od 8. augusta 2005. godine, proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještaka za oblast vještačenja dokumenata, rukopisa i potpisa, vještaka ekonomske struke, apelanta u svojstvu svjedoka, izvršio uvid u pismenu dokumentaciju priloženu u spisu, posebno nalaze i mišljenja vještaka i kompletnu finansijsku finansijske dokumentacije Žitoprometa, pa je cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi ocijenio da izvedeni dokazi utvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i to na način kako je opisano i izreci presude. Osnovni sud je na isnovu saglasnih izjava svjedoka utvrdio da je apelant po privatizaciji Žitoprometa u periodu od 2. januara 2004. godine do 30. septembra 2004. godine, radio u navedenom preduzeću kao distributer pekarskih proizvoda, i da je njegov zadatak bio da izvrši trebovanje potreba za korisnike pekarskih proizvoda navedenog preduzeća o čemu je magacioner ispostavljao otpremnice, a koje je distributer nakon povrata proizvoda koji nisu iskorišteni vraćao preduzeću i pravdao preuzete proizvode ispostavom otpremnice blagajni preduzeća. Takođe je utvrđeno da je plaćanje prodatih proizvoda u navedenom periodu vršeno gotovinski dnevno i sedmično, te žiralno. Na osnovu iskaza svjedoka Slavke Vasiljević prvostepeni sud je utvrdio je imenovana kao direktor Žitoprometa vršeći kontrolu poslovanja Žitoprometa, i samim tim kontrolu poslovanja svih distributera, utvrdila da kod drugih distributera nema odstupanja u poslovanju, da se kod apelanta pojavilo veliko odstupanje od izvršene naplate prodatih proizvoda.
4. Osnovni sud je na osnovu mišljnja i nalaza vještaka ekonomske struke Emine Hasanbegović utvrdio da je apelant u periodu od 2. januara 2004. godine do 30. septembra 2004. godine radeći kao disributer u Žitoprometu zadužen pekarskim proizvodima u iznosu od 149.018,70 KM, da je izvršio povrat proizvoda u iznosu od 11.246,75 KM i da ukupna vrijednost njegove realizacije iznosi 137.771,95 KM. Iz istog nalaza i mišljenja proizilazi da je njegovo razduženje u tom periodu iznosi 111.033,49 KM i da je ukupno utvrđeni manjak 26.738,46 KM. Osnovni sud je takođe utvrdio da je apelant sa Žitoprometom imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, broj 360/03 od 14. novembra 2003. godine. Nalaz i mišljenje vještaka grafologa, sud je prihvatio kao objektivne i date stručno i poklonio im vjeru. Prvostepeni sud nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke Mirku Jovičiću, iz razloga što navedeni vještak prilikom davanja nalaza nije cijenio tehnologiju rada Žitoprometa u navedenom periodu, a koja tehnologija rada je utvrđena iskazima svjedoka i koja nije osporena niti od samog apelanta. Naime, imajući u vidu dopunski nalaz vještaka ekonomske struke Emine Hasanbegović, kod ovakvog stava vještaka Jovičića Osnovni sud je utvrdio da bi obaveza apelanta prema Žitoprometu bila znatno veća, kada bi se cijenili dokumenti na kojima nije bio potpis apelanta a u njegovo ime izvršeno je razduženje za izvršenu distribuciju pekarskih proizvoda.
5. Apelacioni sud je presudom broj 097-0-Kž-06-000070 od 29. marta 2007. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda, broj Kp-282/05.
6. U obrazloženju presude Apelacionog suda je naveo da je neosnovan apelantov prigovor apelanta da prvostepeni sud nije obrazložio razloge zbog kojih ne prihvata nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Mirka Jovičića. S tim u vezi navedeno je da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno obrazložio da se vještak pri izradi nalaza nije bavio onim što mu je branitelj apelanta u naredbi dao u zadatak, a to je „utvrđivanje eventualnog manjka u poslovanju apelanta“, nego analizom pravilnosti u sačinjavanju materijalno-finansijskih dokumenata sa aspekta međunarodnih standarda i propisa iz oblasti knjigovodstava, dok je primarni zadatak bio analiza sadržaja materijalno-finansijskih dokumenata radi utvrđenja odnosa zaduženja i razduženja apelanta. S tim u vezi ovaj sud je ocijenio, da niko tokom cijelog postupka pa niti u žalbi apelanta nije osporavao tačnost sadržaja navedene materijalno-finansijske dokumentacije. Dodatni razlozi za neprihvatanje pomenutog nalaza vještaka Jovičića, kako je navedeno u presudi, proizilaze iz konstatacije koju je sam dao u svom nalazu da je metodologija koju je pri davanju svog nalaza koristila vještak Emina Hasanbegović „potpuno objektivna metodologija“. Takođe po ocjeni ovog suda zaključak prvostepenog suda da manjkavost određenog broja materijalno-finansijske dokumentacije ne predstavlja osnov za isključenje poslovnog odnosa apelanta i njegovog preduzeća sa aspekta načina rada u preduzeću, opravdan je i temelji se na činjenici da je na identičan način egzistirao poslovni odnos druga tri vozača-distributera, sa metodološki istim načinom zaduženja i razduženja s tim što kod njih nisu utvrđene nepravilnosti. S obzirom na navedeno zaključeno je da ne stoji prigovor da je sud trebao primjeniti princip „in dubio pro reo“ i apelanta osloboditi od odgovornosti, pošto su nastale nepravilnosti u „poslovnom odnosu“, posljedica neadekvatnog vođenja materijalno-finansijske dokumentacije poslovanja preduzeća. Takođe po ocjeni Apelacionog suda neosnovan je prigovor apelanta da je činjenično stanje u ovom predmetu pogrešno utvrđeno jer je zasnovano na svjedočenju Slavke Vasiljevića s obzirom da je ova svjedokinja relevantna za činjenično stanje iz razloga što je kao direktor preduzeća dala relevantne podatke o načinu rada preduzeća, i posebno što je vodeći računa o zakonitosti rada preduzeća prva uočila nesrazmjer u količini zaduženja apelanta za plasirane pekarske proizvode i iznos dnevnih i sedmičnih pazara na blagajni preduzeća, te žiralnih uplata kupaca koji su na tom režimu plaćanja. Slijedom svega navedenog Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud činjenično stanje u konkretnom slučaju potpuno pravilno utvrdio, našavši da su se u radnjama apelanta ostvarila sva zakonska obilježja krivičnog djela, utaje iz člana 284. stav 3. u u vezi sa stavom 1. KZ BD BiH
7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali. S tim u vezi apelant se žali što sudovi nisu prihvatili nalaz vještaka finansijske struke Mirka Jovičića, koji nalaz je predlagala odbrana apelanta, koji je kako navodi jasno i nedvosmisleno naveo da dokumentacija na osnovu koje je utvrđeno da je počinio krivično djelo nije bila originalna u cjelini, niti je ista vođena u skladu sa računovodstvenim standardima, a što predstavlja odlučnu činjenicu za postojanje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje navodi da se osuda zasniva na navodnom poslovnom odnosu i tehnologiji rada Žitoprometa, koja po njegovom mišljenju ne postoji a i po mišljenju vještaka Jovičića. Apelant stoga osporava nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Emine Hasanbegović, kao i izjave svjedoka za koje smatra da u suprotnosti sa nalazom vještaka Jovičića.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na navode apelanta da je sporan način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze provedene u postupku odnosno kojim dokazima su poklonili vjeru Ustavni sud ukazuje na svoj stav i stav Evropskog suda za ljudska prava, prema kojem je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 19/05) i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Apelant naročito ističe povredu prava na pravično suđenje jer sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Mirka Jovičića koji nalaz je predložila odbrana apelanta, prihvatio je nalaz i mišljenje vješaka Emine Hasanbegović.koji apelant smatra spornim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje zbog čega nisu prihvatili nalaz vještaka čije je vještačenje odbrana predložila, između ostalog i zato jer nije odgovorio na zadato pitanje, a što je predstavljalo odlučnu činjenicu za utvrđivanje odgovornosti apelanta za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Također prvostepeni sud je dao obrazloženje u pogledu prihvatanja nalaza drugog vještaka, koje niti u jednom dijelu ne djeluje proizvoljno. Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti prihvatio drugotepeni sud i u tom pravcu je dao svoje obrazloženje. Ustavni sud, ocjenjujući postupak u cjelini, ne nalazi nikakvu proizvoljnost zaključcima osporenih odluka u pogledu ocjene dokaza i stoga su njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović