Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/07 (D. G.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2128/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2128/07, rješavajući apelaciju Darka Golemca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Golemca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001155 od 7. juna 2007. godine i presude Kantonalnog/Županijskog suda Mostar, broj 007-0-Gž-06-

000447 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Golemac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Odvjetnički ured Sesar-

Ćurić iz Mostara, podnio je 19. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001155 od 7. juna 2007. godine, i presude Kantonalnog/Županijskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-

000447 od 8. juna 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. decembra 2008. godine.

2. Apelant je, 30. januara 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv HNŽ-K Ministarstva unutrašnjih poslova HNŽ-K Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo, da je u svojstvu radnika Policijske uprave Mostar, Policijske postaje Mostar dana 6. marta 1994. godine u vršenju službene dužnosti, zadobio tešeke tjelesne povrede od strane Dragana Šunjića. Apelant je zatražio da sud obaveže tuženog da mu isplati nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 38.000,00 KM, a koja naknada bi se odnosila na pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti u iznosu od 22.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 8.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM, i na ime naruženosti iznos od 4.000,00 KM.

3. Presudom Općinskog suda, broj P. 66/03-I, utvrđeno je da je tuženi dužan apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 29.000,00 KM i to, na ime umanjenja opšte životne aktivnosti (50%) 25.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 900,00 KM i na ime naruženosti iznos od 2.000,00 KM

4. U obrazloženju presuda Općinkog suda je navedeno da se apelant na glavnoj raspravi u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka od 29. novembra 2005. godine, opredijelio tužbeni zatjev na način da na ime naknade nematerijalne štete od tuženog potražuje iznos od 45.000,00 KM, i to na ime umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 28.000,00 KM, pretrpljene fizičke bolove iznos od 8.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 5.000,00 KM, i naruženosti iznos od 4.000,00 KM. Općinski sud je u smislu odredbi člana 321. Zakona o državnoj upravi Socijalistička Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o državnoj upravi SR BiH), člana 110. Zakona o radnim odnosima i plaćama u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, (u daljnjem tekstu: Zakona o radnim odnosima i plaćama u organima uprave u FBiH), te člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio odgovornost tužene za nastalu štetu, dok je na okolnost utvrđivanja visine štete proveo dokaze uvidom u medicinsku dokumetaciju i nalaz i mišljenje vještaka od 29. novembra 2005. godine.

5. Kantonalni sud je presudom broj, 007-0-Gž-06-000447 od 8. juna 2006. godine, žalbu apelanta odbio, a žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu je prinačio na način, što se apelant odbija sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete.

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, da je ovaj sud na temelju provedenih dokaza utvrdio, da je apelant doživio tjelesnu povredu 6. marta 1994. godine, a kao dokaz da je bio primljen u radni odnos u Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske Republike Herceg Bosne (u daljnjem tekstu: MUP HR HB), kao pripadnik interventne grupe Policijske stanice Mostar (u daljnjem tekstu: PS Mostar), je dostavio uvjerenje MUP-a HR HB od 18. maja 1994. godine. Shodno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave F BiH, i Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u HNK, Kantonalni sud je utvrdio da se u organima uprave radni odnos zasniva na temelju rješenja o prijemu u radni odnos, i isto je bilo propisano i Zakonom o državnoj uprave („Službeni list SR BiH“, broj 8/90), da se u organima uprave radni odnos zasniva na temelju rješenja, a koji Zakon je preuzet i bio na snazi u vrijeme kada je apelant bio u PS Mostar, pa uvjerenje nije dokaz o zasnivanju radnog odnosa, nego je to rješenje kao pojedinačan akt zasnovan na Zakonu koji potpisuje ministar. Međutim, kako apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog, niti je povredu na radu i u vezi sa radom pretrpio kao zaposlenik tuženog, nego kao pripadnik policijskih snaga u HR HB, to je Kantonalni sud zaključio da tuženi ne može biti odgovoran za štetu u smislu člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer nije pravni sljednik HZ HB, odnosno HR HB, zbog čega je žalbu tuženog uvažio.

7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001155 od 7. juna 2007. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0 Gž-06-000447, reviziju odbio. Vrhovni sud u obrazloženju presude navodi, da je apelant izjavio reviziju zbog nepravilne primjene materijalnog prava i bitnih odredaba parničnog postupka. Po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je stav drugostepenog suda u pogledu pravnog sljedništva tužene u odnosu na Ministarstvo unutrašnjih poslova HR-HB. Naime, apelantov zahtjev je bio usmjeren na naknadu štete pretrpljene na radu, pa je za ovu štetu trebalo primjeniti odredbu člana 310. tada važećeg Zakona o državnoj službi, koji se primjenjivao i na području HR-HB. Međutim, sa potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i ustanovljenjem Federacije Bosne i Hercegovine kao novog teritorijalnog ustroja države BiH, Ustavom Federacije BiH, nije propisano pravno sljedništvo institucija koje su bile do tada ustanovljene na području Federacije BiH, niti je propisano koji organi preuzimaju prava i obaveze ranije postojećih tijela i organa, već propisuje izvornu nadležnost novoosnovanim federalnim jedinicama i entitetima. Članom 5. Ustav FBiH je propisano da svi zakoni, i drugi propisi i pravosudni poslovnici koji su bili na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog Ustava, ostaju na snazi u mjeri u kojoj se ne kose sa odredbama Ustava, ukoliko mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drugačije. Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika u FBiH, i Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u HNK, su djelimično rješavani radno-pravni statusi službenika i namještenika koji su se zatekli na radu u prethodnim institucijama, međutim u tom dijelu su regulisana samo pitanja preuzimanja postojećih službenika i namještenika, ali ne i pitanja eventualnih obaveza i potraživanja u odnosu na ranije organe. Stoga Vrhovni sud je zaključio da je pravilna odluka Kantonalnog suda da tužena nije pravni sljednik organa u kojem je apelant bio zaposlen u vrijeme nastanka štetnog događaja, pa je revizija apelanta u tom dijelu neosnovana. Vrhovni sud je takođe ocijenio da je kod naprijed navedenog utvrđenja, irelevantno utvrđenje da apelant nije dokazao ni svoj radno-pravni status odlukom poslodavca o zapošljavanju, a ne uvjerenjem, kao i revizijski prigovor apelanta da je sud činjenicu zasnivanja njegovog radnog odnosa mogao utvrditi uvidom u radnu knjižicu. Odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima na koje se apelant takođe poziva, u odnosu na preuzimanje radnika organa unutrašnjih poslova, nisu relevantne po ocjeni Vrhovnog suda, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu za naknadu štete, a ne o sporu o preuzimanju službenika organa. Prema tome Vrhovni sud je zaključio da revizija apelanta nije osnovana.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovim navodima Vrhovni sud u postupku donošenja osporene presude, nije uzeo u obzir činjenicu da je ranjen 6. marta 1994. godine, kao pripadnik policijske stanice Mostar, i po tadašnjem ustroju on nije bio u domenu i rangu i izravno pod ingerencijom MUP-a HR HB, a usvajanjem kasnijeg Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“, broj 1/96 i 19/98), na izvjestan način je kako ističe regulisan preustroj MUP-a, u smislu da će izvjestan dio policajaca biti raspoređen u Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, a svi koji ne budu raspoređeni u federalno ministarstvo, bit će raspoređeni u kantonalna ministarstva. Dalje navodi, da mu je radni odnos prestao 31. jula 1998. godine, i u to vrijeme nije preuzet u Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, što znači da je ostao kao radnik Ministarstva unutrašnjih poslova HNŽ. Apelant smatra da je Vrhovni sud pravilno protumačio odredbe člana 5. Ustava FBiH, ali da je pri tome zanemario odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH. Takođe smatra, da je Kantonalni sud a koji stav je prihvatio i Vrhovni sud, olako ocijenio kao osnovan prigovor tuženog, nedostatka pasivne legitimacije. Apelant dalje navodi da su osporene odluke neutemeljene na zakonu, iz razloga što iste ističu da nema pravnog sljedništva između MUP-a HR HB i tužene. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 2478/06 apelanta Zorana Čovića, iz koje odluke kako navodi više nego jasno proizilazi, da je HNŽ pasivno legitimirana, i koji stav je primjenjiv u pravnoj stvari u kojoj je on uložio apelaciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud je utvrdio da apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Vrhovni sud je dao obrazloženje svoje odluke navodeći da budući da je apelantov zahtjev bio usmjeren na naknadu pretrpljene štete, to je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu pravnog sljedništva tužene u odnosu na Ministarstvo unutrašnjih poslova HR-HB. Isto tako, Vrhovni sud je dao obrazloženje da prema odredbama Zakona o Unutrašnjim poslovima Federacije BiH, na koje se apelant pozivao u odnosu na preuzimanje radnika organa unutrašnjih poslova, po ocjeni ovog suda nisu relevantne, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu radi naknade štete, a ne o sporu o preuzimanu službenika organa. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evrospke konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-157/06 od 19. aprila 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Ustavni sud naglašava da je prilikom rješavanje predmetne apelacije imao u vidu Odluku Ustavnog suda u predmetu AP 2478/06 na koju se pozvao apelant, ali je zaključio da ista nije relevantna za konkretan slučaj.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović