Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2224/07 (A. S.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2224/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2224/07, rješavajući apelaciju Amire Saletović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Saletović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001299 od 19. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž. 1602/05 od 17. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P.238/02-
Z od 5. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amira Saletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnijela je, 31. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-
001299 od 19. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž. 1602/05 od 17. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.238/02-Z od 5. septembra 2005. godine
2. Asim Behlulović (u daljnjem tekstu: tužitelj) pred Općinskim sudom je pokrenuo postupak protiv apelantice radi utvrđivanja bračne tečevine.
3. Presudom Općinskog suda, broj P.238/02-Z od 5. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž. 1602/05 od 17. augusta 2008. godine, utvrđeno je da su tužitelj i apelantica suvlasnici i sukorisnici sa ½ dijela zajedničke nepokretne imovine pobliže navedene u izreci presuda, koju su stekli u braku od 30. juna 1973. godine.
4. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je članom 267. stav 1. Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“, broj 21/79 i 42/89) propisano, da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da se utvrdi njegov udio u zajedničkoj imovini a da se prema stavu 2. ovog člana, određuje veličina udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu se vodi računa ne samo o ličnom dohotku svakog bračnog druga već i o pomoći jednog bračnog druga prema drugom, o radu u domaćinstvu, o brizi i podizanju djece kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Općinski sud je nakon brižljive i savjesne ocjene dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka, saslušanja apelanatice i tužitelja u svojstvu parničnih stranaka) te pozivajući se na odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da apelantica nije dokazala svoju činjeničnu tvrdnju da imovinu koju je primila po osnovu ugovora o poklonu broj 295/77 od 23. septembra 1977. godine od S.Ž. čini njenu posebnu imovinu, odnosno da ne ulazi u bračnu tekovinu, da nije dokazala da je poklonodavac navedenim poklonom imala namjeru isključivo obdariti samo nju, niti je dokazala da iz namjena poklona to proizilazi. Općinski sud je zaključio da nekretnine opisane u izreci presude predstavljaju zajedničku bračnu imovinu tužitelja i apelantice, i da su njihovi udjeli u sticanju zajedničke imovine jednaki.
5. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primjenio materijalno pravo utvrdivši, da su udjeli apelantice i tužitelja u sticanju bračne tečevine odnosno nekretnina za vrijeme trajanja braka ½. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da imovina koju je apelantica stekla na osnovu ugovora o poklonu ulazi u zajedničku bračnu tečevinu. Kantonalni sud je takođe ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelantice, da je svojim sredstvima naknadno finansirala izgradnju zajedničke imovine, s obzirom da naknadno izvršeni radovi i uložena sredstva u zajedničku imovinu nakon prestanka bračne zajednice, ne utiču na veličinu i udio bračnog druga koji je izvršio ulaganja. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da naknadno izvršena ulaganja apelantice mogu biti samo osnov obligaciono-pravnog zahtjeva prema tužitelju, u skladu sa odredbom stava 3. člana 267. Porodičnog zakona.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila apelantica, Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-06-001299 od 19. juna 2007. godine, reviziju odbio. Vrhovni sud je prihvatio pravni stav nižestepenih sudova, navodeći da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primjenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 264. stav
1. Porodičnog zakona propisano, da imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina, odnosno da imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom osnovu je njegova posebna imovina, a u konkretnom slučaju je nesporno da je apelantica za vrijeme trajanja bračne zajednice, na osnovu ugovora o poklonu stekla predmetnu imovinu, pa to predstavlja njenu posebnu imovinu. Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da predmetana imovina predstavlja zajedničku imovinu supružnika pošto je utvrđeno značajno povećanje vrijednosti stvari-nekretnine iz posebne imovine jednog bračnog druga, ulaganjem rada i sredstava i drugog, odnosno obadva bračna druga. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da naknadno izvršeni radovi, odnosno uložena sredstva u zajedničku imovinu nakon prestanka bračne zajednice, ne utiču na udio i veličinu dijela bračnog druga koji je izvršio ulaganje.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno cijenili da imovina koju je stekla na osnovu ugovoru o poklonu, prestavlja zajedničku bračnu tečevinu.. Smatra da ta imovina predstavlja njenu posebnu imovinu u smislu odredbe člana 264. stav 3. Porodičnog zakona. Stoga apelantica navodi da sudovi po tom osnovu njenom bivšem suprugu, nisu mogli priznati suvlasništvo na predmetnoj imovini, jer po njenom mišljenju iste ne predstavljaju bračnu tekovinu. Apelantica je također navela da je svojim sredstvima adaptirala potkrovlje kuće, kao i poslovni prostor, jer njen muž nije imao nikakvih sredstava, jer nije bio zaposlen.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U pogledu navoda apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je vlasnica spornih nekretnina koje su joj darovane ugovorom o poklonu te se radi o imovini koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Analizirajući navode apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2213/06 od 10. januara 2008. godine («Službeni glasnik BiH», broj 27/08).
12. Ustavni sud mora ispitati da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ u pravo apelantice na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom, i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i opšteg interesa. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na prve dvije instance utvrdili da su apelantica i tužitelj zajedničku imovinu u braku stekli sa dijelom ½., a što je potvrdio i Vrhovni sud odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, tako što je reviziju odbio. Dakle, osporene odluke nesporno predstavljaju „miješanje“ u apelantičino pravo na imovinu, jer je njima pretvorena tzv. zajednička imovina apelantice i njenog supruga u njihovo suvlasništvo, što predstavlja preuređenje imovinskopravnih odnosa bivših bračnih drugova tj. nova imovinska prava i obaveze za apelanticu.
13. Slijedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u pravo na imovinu apelantice bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke zasnovane na pozitivnim propisima i to Porodičnom zakonu, kojim je regulisano da svaki bračni drug može tužbom zahtjevati da sud utvrdi koliki je njegov udio u zajedničkoj imovini, (član 267. Porodičnog zakona) te koja imovina se smatra posebnom imovinom bračnog druga a koja imovina je zajednička imovina bračnih drugova, i na koji način sud utvrđuje veličinu udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini. Vrhovni sud je pojasnio da imovina koju je apelantica stekla poklonom predstavlja njenu posebnu imovinu (član 264. Porodičnog zakona), međutim obzirom da je vršeno zajedničko ulaganje i na taj način došlo do povećanja vrijednosti te imovine, ta imovina je postala zajednička imovina bračnih drugova. Vrhovni sud je naveo jasne razloge zbog kojih je zaključio da je doprinos apelantice i tužitelja u sticanju zajedničke imovine jednak. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu. Takođe, Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
14. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i zahtjeva općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, apelantici i tužitelju je na osnovu ranije navedenih relevantnih odredaba zakona, utvrđen udio od ½ u zajednički stečenoj imovini tokom trajanja bračne zajednice. Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona nije na apelanticu stavila „poseban i pretjeran teret“, u odnosu na opći interes, izražen kroz primjenjene odredbe Porodičnog zakona, kojim se uređuju imovinski odnosi bračnih drugova i kojim je regulisano šta čini posebnu imovinu bračnog druga a šta zajedničku imovinu koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, i na koji način sud utvrđuje veličinu udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji (prima facie) ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović